HRVATSKI MIG-ovi URADILI SU NEŠTO ŠTO JE SKROZ ZBUNILO SRPSKU VOJSKU: Nikad viđena taktika (VIDEO)

Tokom ovog vikenda, naišli smo na tekst hrvatskog portala Express.hr, koji podseća ne neke grozote koje su se dogodile u ratu, pa smo odlučili da ga podelimo sa vama, kako biste videli na koji način su oni pristupili temi određenih bitki tokom rata koji je uticao na raspad velike Jugoslavije.

Tekst vam prenosimo u celosti, bez ikakvih izmena:

Posle Splitskog sporazuma od 22. jula 1995. između predsednika RH Franje Tuđmana i predsednika Predsedništva BiH Alije Izetbegovića, hrvatske snage pokrenule su akciju "Leto ’95.", a zatim i "Oluju" koja je započela 4. avgusta 1995. u 5 sati ujutro.

Oslobađanjem Bosanskog Grahova i Glamoča u BiH, kao i mobilizacijom i raspoređivanjem svojih snaga, Oružane snage RH naterale su srpsku vojsku da Bihać stavi u drugi plan i suoči se s pretnjom hrvatskog strateškog napada na tzv. Republiku Srpsku Krajinu (RSK).

S obzirom na snagu njene vojske (40 hiljada vojnika raspoređenih u pet korpusa) RSK je nestala mnogo brže nego što se očekivalo. Pokazalo se da je najslabija tačka RSK bio vojni vrh. Sastav zapovedanja gotovo da nije ni postojao, a poseban problem bio je loša stručna osposobljenost. Operacija "Oluja" bila je klasična operacija kopnene vojske uz učešće ratnog vazduhoplovstva. Brodovi Hrvatske ratne mornarice takođe su bili u najvećem stepenu pripravnosti na južnom Jadranu. Na bojištu je upotrebljena ofanzivna vojna taktika uz visoki stepen koordinacije oklopnih snaga, artiljerije i vazduhoplovstva uz brzinu, i dobru usklađenost svih grana Oružanih snaga RH. Napad se odvijao prema obrascu taktike NATO saveza.

Hrvatska vojska demonstrirala je modifikovanu zapadnu doktrinu u kojoj su, pokazana i jaka artiljerijsko-raketna delovanja, preciznije delovanje ratnog vazduhoplovstva na strateške ciljeve i snažne psihološko-propagandne aktivnosti uz obaveštajnu i logističku podršku NATO operacija. U "Oluji" su, što je nepoznato široj javnosti, hrvatski piloti potpuno redefinisali do tada poznatu taktiku i način borbene upotrebe lovca MiG-21, frontovskog lovca koji nije osmišljen za napade duboko u neprijateljskom području. Avion koji se koristio na svetskim ratištima uglavnom za napade na kopnene ciljeve sa velikih visina, u "Oluji" je pod oštrim putevima leteo na ekstremno malim visinama između 25 i 50 metara, prilazeći meti u brišućem letu.

Taktika niskog leta, na visinama ispod 50 metara, uz brzinu od 250 metara u sekundi (900km/h) ne samo da je sa sobom nosila pretnju srpske PZO, nego su u tim okolnostima pretnje bile i objekti poput dalekovoda, krovovi kuća ili vrhovi stabala. Posle odbacivanja bombe ili lansiranja rakete prema cilju sa male visine, usledilo bi energično povlačenje aviona u levu ili desnu stranu uz samu ivicu nedozvoljenog opterećenja kako bi se zadržala mala visina, izbegao udarni talas vlastite eksplozije i izbegle visine na kojima je delovala neprijateljska, srpska PZO ("Strela", "Bofors" i KUB).

Pri tim manevrima došle su do izražaja sve najbolje karakteristike koje su ruskih inženjeri ugradili u izuzetno izdržljivi i pouzdani MiG-21. Dodajmo da hrvatski avioni uopšte nisu imali IC mamce! Ni na jednom svetskom ratištu MiG-21 nije se koristio na takav ingeniozan način kako su ga koristili piloti HRZ-a koji su znali s kakvom PZO neprijatelj raspolaže i tome su na najbolji mogući način prilagodili taktiku ratovanja MiGa-21 i do ciljeva dolazili - potpuno neprimećeni. Šok i neverica među srpskim vojnicima bili su potpuni.

Nakon što je pilot "Orla" video hrvatski MiG-21, pobegao je prema drugoj, pa ispaljena Jakopčićeva raketa nije zahvatila cilj. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za napad hrvatskih MiGova na aerodrom kod Banja Luke sa kojeg je došao taj avion. Međutim, operacija je zaustavljena na zahtev jedne zemlje sa zapada. Tokom 1994. godine posebno opremljen HRZ-ov borbeni helikopter Mi-24 preduzimao je letove termovizijskog snimanja fronta kako bi se mapirao raspored PZO-a Krajine. Letovima na visinama od 1500 do 2000 metara, uglavnom su obavljani noću, hrvatski piloti su namerno provocirali uključenje radara neprijateljske PZO, neretko i nišanskih radara sastava KUB-a nakon čega bi misije bile naglo prekidane zbog sigurnosnih razloga. Tim letovima se dolazilo do informacija o položajima srpskog PZO-a. Pre same "Oluje" hrvatski borbeni piloti uvežbavali su izvođenje više vrsta zadataka, uključujući i operacije koje su se odvijale i u neprijateljskom području. HRZ je sprečio veće delovanje srpskih aviona sa aerodroma Mahovljani kod Banja Luke i aerodroma Udbina, tako da je konačna uloga avijacije i PZO-a RSK-a za sve vreme trajanja "Oluje" bila minorna. Srpske snage su bile uverene da će izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana, pri čemu su očekivali uključivanje jedinica Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.

Ali, to se nije dogodilo. Među ostalim greškama, zapovedni kadar Srpske vojske Krajine pretpostavljao je nastavak hrvatskih prodora prema Drvaru i Mrkonjić Gradu. Međutim, hrvatska vojna operacija zahvatila je celokupan prostor RSK i već prvog dana „Oluje“ izvedeno je 80 posto svih planiranih borbenih zadataka pri čemu je dubina prodora Oružanih snaga RH iznosila između 5 i 15 kilometara. Delovanje i hrabrost pilota HRZ-a bila je važna karika pobede u "Oluji".

Kakav nam borbeni lovac treba u budućnosti?

Zaštita prostora, prevlast u prostoru, napadi na zemaljske ciljeve, elektronsko i klasično izviđanje… Kada definišemo šta nam od ovih navedenih zadataka treba u taktičkom i strateškom smislu, tada možemo da definišemo tip aviona za budućnost HRZ-a.

Jednom prilikom je junak Domovinskog rata i hrabri pilot MiG Ivan Selak sve rekao u jednoj rečenici: "Nije pitanje kakav nam borbeni lovac treba, nego kada će nam zatrebati".

Šta vi mislite o ovom tekstu, koliko je po vašem mišljenju on objektivan, a koliko je u pitanju propaganda?

Bonus video

(Espreso.co.rs.express.hr)