POTRESNA ISTINA O POREKLU RADETA ŠERBEDŽIJE: Ono što je priznao u PISMU, naježiće svakoga

Rade Šerbedžija rođen je 27. jula 1946. godine u srpskoj porodici u ličkom selu Bunić, kod Titove Korenice u današnjoj Republici Hrvatskoj. Otac mu se zvao Danilo (1913—2017), a majka Stana. Dane (nadimak Danilu) je pred raspad Jugoslavije bio šef Udbe u Vinkovcima, odakle se sa suprugom sklonio u Srbiju 1991. godine.

Rade je odrastao u Slavoniji, u Vinkovcima. Maturirao je u vinkovačkoj gimnaziji. Diplomirao je 1969. godine na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažovan u zagrebačkom dramskom pozorištu Gavela.

Rade Šerbedžija napisao je daleke 1998. godine emotivnu ispovest o poseti svom rodnom selu u Lici, od kojeg ga je odvojio vihor rata u kojem se raspala bivša Jugoslavija.

Prenosimo je u celosti:

Moje rodno selo zove se Bunić. Ono je na potezu između Korenice i Udbine. U Lici. Poljednji put sam u njemu bio '89 godine. Ne sjećam se tačno da li sam išao na Silbu, ili se vraćao. Svratio sam kod strica. Ispekao mi je jagnje. Bilo je, baš onako - gala. Onda sam bio i kod drugog strica, u Korenici. To je bio poljednji put.

Posle su se događaji samo ređali. Iz Zagreba sam otišao godinu dana kasnije. Put me je vodio u Beograd. Došla je moja rastava braka. Ženidba sa Lenkom. (Lenka Udovički, reditelj, supruga Radeta Šerbedžije, prim. red.) Onda je krenuo rat. U Beogradu se rodila Nina. Otišlo smo iz Beograda u Sloveniju, u LJubljanu.. I još dalje, i sve dalje... U svijetu su se rodile i Vanja, i Milica. Nekoliko puta sam za sve ove godine išao do Zagreba, ali: Bunić je bio "tamo daleko".

Čudna stvar. U ovom ratu ja sam izgubio nekoliko svojih mjesta, jazbina. Izgubio sam Bunić, izglobljen sam iz mjesta u kojem sam rođen... Izgubio sam Vinkovce i roditeljsku kuću... Izgubio sam Zagreb, u njemu su ostala moja djeca, stvari, uspomene... Izgubio sam... Često sam se sjećao Zagreba vraćajući se djeci, uspomenama, prijateljima bivšim i sadašnjim. Ipak, moja najjača emocija bila je vezana za mjesto u kojem sam rođem. U Buniću sam najmanje vremena u svom životu proveo. Tamo sam samo rođen, imao sam samo godinu dana kada su se moji roditelji preselili u Vinkovce za koje su vezani i moje djetinjstvo, i mladost.

Ipak, Bunić je ostao moje mjesto. Kao sasvim mali, ljeta sam provodio kod ujaka i stričeva. Posle, kad sam pošao u školu, svaki školski raspust bio je moj u Buniću. Mi nismo bili neka imućna familija, srednji stalež, i podrazumjevalo se da na odmor idemo u rodno selo. Nisu bili u pitanju samo materijalni razlozi, nego je i moj otac baš tako htio. Zbog tog njegovog stava, more sam vidio tek u četrnaestoj godini! Kad sad pomislim: more me u djetinjstvu nije ni privlačilo. Jedva sam čekao raspust da bih otišao u Bunić. Bio sam jako vezan za moje djedove, ujake, stričeve, za taj tamo prostor. Bio sam očaran konjima. Sjećam se: kao klinac, valjda, od desetak godina jahao sam konja bez sedla. Penjali smo se onako goli i bosi, samo u gaćicama, i jurcali osvajajući svijet. Konjska dlaka nam se lijepila sa znojem među nogama, teško je to bilo oprati i skinuti. Sada imam utisak da je ta skrama među nogama ostajala celog ljeta. Vrlo često sam se u mom egzilu u Londonu sjećao mog sela, kuća mojih djedova, stričeva, ujaka. Prisjećao sam se čak i lica seljana. Ponekad bih, sasvim živo, osjećao i miris sela koji se zauvijek uvukao u nozdrve.

(Espreso)