I ČETNICI SU BILI ODUŠEVLJENI PAVELIĆEM! Evo šta je GENERAL ĐUKIĆ kazao DRAŽI nakon sureta sa LIDEROM NDH

Ante Pavelić je bio slojevita, šekspirijanska figura. Njegov savetnik Ante Moškov je ispričao nekoliko zapanjujućih priča o kultu njegove ličnosti koje su objavljene u knjizi "Ispovijed iz pakla: Uspon i pad Ante Pavelića".

- Možda je najzanimljiviji primer Pavelićevog uspešnog osvajanja i zadobivanja ljudi slučaj generala bivše jugoslovenske vojske Đukića, posebnog izaslanika Draže Mihajlovića, nastavlja dalje Moškov.

- Iako je bila stiska i nevolja u kojoj se našao Draža sa četnicima, a i sam Pavelić, koje su dovele Đukića u Zagreb, ipak je Pavelić i s njim znao na svoj majstorski način razgovarati i oduševiti ga. Da li je Paveliću bio poznat poseban odnos i naklonost Đukićeva još od ranije prema Pašiću i njegovo obožavanje Pašića kao državnika, ili je kod ovoga uspeo svojim poznavanjem mentaliteta ljudi Đukićeva kova, nije mi poznato - ispričao je.

- Sve ako je Đukić, koji je bio zaista rezervisan prilikom dolaska u Zagreb, tako se nakon sastanka s Pavelićem promenio, da je na sva usta o njemu govorio kao "doista velikom čoveku" i "velikom državniku", te da on "iako je poznavao veliki broj državnika i diplomata, nije naišao na čoveka sličnog Paveliću - osim Pašića". (Đukić - koliko je meni poznato iz njegovih izjava - nije posebno bio raspoložen prema Aleksandru Karađorđeviću, baš zbog Nikole Pašića).

Da ovo hvaljenje Pavelića nije bilo namešteno (dokazuje pismo koje sam slučajno uhvatio i to ne u Zagrebu, nego preko jednog njegovog oficira u Novoj Gradiški ili Novskoj, gde je pismo odmah prepisao i fotografisao. U pismu su bili gotovo isti izrazi i pohvale i divljenje za Pavelića, kao "zadivljujuće čudo" i izraza "neobično mudar čovek" (ili uman) i "veliki državnik" i slično, uz opasku da je bilo potpuno pogrešno njihovo (četničko i Dražino) mišljenje o Paveliću kao jednom "nesposobnom i krvavom tipu".

U istom pismu je ovaj Draži javljao da je Pavelić izrazio želju da u Zagrebu ostane jedan Dražin predstavnik kao "stalna veza" i da je zaželeo da to bude baš Đukić, koji od raniej poznaje Zagreb. (Ovo mi je potvrdio i Joso Rukavina). Da i pismo nije bilo podvaljeno videlo se po traženju Đukićevom u istom pismu da mu Draža pošalje – ako odobri da ostane u Zagrebu - posebnu šifru i organizuje dostavljanje vesti o zbivanjima, "da ipak Hrvati ne bi mogli vratiti potpunu kontrolu" nad njim.

Potvrdu ovakvog oduševljenja Đukićevog za Pavelića čuo sam i od inženjera Predavca koji je za vreme rata bio stalno uz Dražu i došao zajedno s Đukićem u Zagreb i koji je isto tako bio iznenađen Pavelićevom i nastupom, te iako u dosta nezgodnom osobnom položaju vis-a-vis Pavelića (kao Hrvat) i izjavljujući da on "veruje" u nacionalno jedinstvo jugoslovenskih naroda, koje će se "kasnije samo od sebe ostvariti" (uz opasku "da uviđa da je bilo preuranjeno"), tumačio je kako "sada shvata pravo značenje osobe Pavelića i neuspeh Dražinog pokreta i Srba, koji "nisu imali sličnog čoveka na vođstvu".

Prema vestima koje sam čuo u Italiji 1946. godine, general Đukić je u emigraciji zadržao neizmenjeno mišljenje o Pavelićevu kao "sposobnom i velikom državniku", tako da je bio oštro napadan od svojih četničkih drugova i morao se zbog toga povući, jer je navodno došao i u sukob s istima. (Božo Vučković).

Isto tako je Pavelić ostavljao svojim načinom ophođenja vrlo povoljan utisak i na strance. Čuo sam od mnogih ljudi kako su se stranci divili Paveliću i to u privatnim razgovorima, a meni je poznato, na primer, veliko divljenje pariškog advokata Desbonsa (branitelja učesnika atentata na Aleksandra), koji je došao kao gost Paveliću u Zagreb.

Imao sam ga prilike da gledam kako kako govoreći o Pavelićevoj osobi i spominjući njegove reči „sažaljenja za nesreću francuskog naroda“ doslovno plače. Ovaj već postariji, ali vitalan i bar - po ostavljenom utisku – dosta pametan i vidljivo neobuzdano osećajan čovek, koji plače nad sudbinom svoga naroda, okrećući demonstrativno leđa da u lokalu ne gleda nemačke uniforme izjavljivao je da "Francuska ne bi propala da je na njenom čelu bio Pavelić", i da "Hrvati koliko god ljubili i poštovali Pavelića, ne znaju koliko je to veliki čovek", kao i da su svi dotadašnji francuski, a i evropski državnici nula (nulliteea) u poređenju s Pavelićem. (Sećam se da sam istoga pitao kakav je maršal Peten i da je odgovorio italijanskom rimom, star čovek dobar ni za šta, ('tutta la vechhia gente, buona per niente').

Desbons je svojim aluzijama dao do znanja da mu je poznato kako Pavelić ne voli Nemce. Ovo je jedna od Pavelićevih finesa, znajući za intimni osećaj pojedinca, znao se poslužiti njime kako bi dotičnog još više zadobio za sebe. Iz ovoga se da naslutiti kako je bio prilično brz u poznavanju ljudi, jer je on i inače generalno bio sumnjičav prema Nemcima nadasve ne samo oprezan, nego i vidno radio da stekne njihovo apsolutno poverenje.

U nastojanju zadobijanja stranih ljudi za sebe bio je vrlo široke ruke u poklonima i dosta vrednih stvari, ali koje njega nisu ništa koštale (a da se i ne govori o odlikovanjima).

BONUS VIDEO:

KAKAV PEH! Otpao mu točak usred vožnje, a da to nije ni primetio! (VIDEO)

(Espreso.co.rs/24sata)