VELIKI STRUČNJAK JE UPRAVO SAOPŠTIO NAJSTRAŠNIJE MOGUĆE VESTI U VEZI SA KORONOM: Da li nam je ovo SUDBINA?

Ne možemo sa sigurnošću reći koja je budućnost COVID-19. No na temelju našeg iskustva s drugim infekcijama, malo je razloga za verovanje da će koronavirus SARS-CoV-2 uskoro nestati, čak i kad vakcine postanu dostupne. Realniji scenarijo je da će se dodati (velikoj i rastućoj) porodici zaraznih bolesti koje su u ljudskoj populaciji poznate kao 'endemične', tvrdi Hans Histerbik, profesor teorijske epidemiologije sa Univerziteta Utreht u tekstu koji prenosi portal IFL Science!.

Kako se bolest počinje brže širiti u svetu, postoji velika verovatnoća da trenutno dostupne mere mogu učiniti više od toga da to širenje stave pod kontrolu, osim u onim zemljama koje se mogu učinkovito izolirati od ostatka sveta.

Činjenica je da je velika većina ljudi još uvek donekle podložna zarazi, što znači da postoji dovoljno goriva da 'vatra' može goreti još neko vreme. To će biti slučaj čak i ako određena mjesta dosegnu ono što je poznato kao imunitet stanovništva (ili krda), s tim da nije jasno koliko je verovatno očekivati da se to dogodi.

Kada dovoljan broj ljudi postane imun na bolest, bilo vakcinisanjem ili prirodnom infekcijom, njeno se širenje počinje usporavati i broj slučajeva postupno opada. Ali to ne znači da će nestati trenutno ili potpuno. Naime, na područjima koja nemaju razvijen dovoljan imunitet stanovništva verojatno će biti dosta mesta koja još uvek imaju dovoljno osjetljivih pojedinaca da nastave s prijenosom virusa. Nijedna mjera izolacije nije toliko jaka da u potpunosti zaustaviti ljudsku interakciju između regija, unutar i između zemalja, ili na globalnoj razini.

- Takođe je moguće da će se širenje infekcije na kraju stabilizirati na konstantnoj razini, tako da ona bude prisutna u zajednicama cijelo vrijeme, verojatno relativno niskom, ponekad predvidljivom brzinom. Na to mislimo kad kažemo da je bolest endemska - kaže profesor Hans Histerbik.

Neke su infekcije prisutne i aktivno se šire gotovo posvuda (poput mnogih spolno prenosivih infekcija i dečjih infekcija). Ali većina infekcija je endemična u određenim delovima sveta. To se može dogoditi kad je učinkovita kontrola eliminisala infekciju negde drugde ili zato što se uveti potrebni za učinkovit prenos mogu naći samo na određenim mestima. To je slučaj s malarijom i mnogim drugim infekcijama koje prenose komarci.

Teoretski gledano, infekcija postaje endemska ako je u proseku svaka zaražena osoba prenese drugoj osobi. Drugim rečima, kada je reprodukcijski broj (R) = 1. Za usporedbu, tokom epidemije kada se širenje bolesti povećava, R je više od 1, a kada se širenje smanjuje kroz mere kontrole ili imunitet stanovništva, R je manje od 1.

U praksi postoji niz obrazaca koji se mogu uočiti kod endemskih bolesti. Neki mogu postojati na niskim razinama tijekom cele godine, dok bi drugi mogli pokazati razdoblja većeg prenosa koja smenjuju razdoblja slabog prijenosa. To bi se moglo dogoditi ako sezonski čimbenici utječu na to koliko ljudi imaju međusobnog kontakta, koliko su podložni bolesti ili drugim organizmima koji je šire, poput insekata.

Sve dok postoji dovoljna količina ljudi koji su i dalje osetljivi na bolest da bi je svaka zaražena osoba prenela, ona će se i dalje širiti.

Opadajući imunitet

U bolestima koje daju trajni imunitet nakon infekcije, svako novo rođeno dete osetljivo je nakon što imunitet koji prima od majke popusti. Zbog toga su dečje infekcije poput ospica endemske u mnogim delovima sveta gde je natalitet dovoljno visok.

Kod bolesti koje privremeni imunitet daju samo prirodnom infekcijom, ljudi gube tu imunološku zaštitu da bi ponovno postali osjetljivi. Virus ili bakterija takođe mogu izbjeći imunološku memoriju mutacijom, tako da će ljudi s imunitetom na stariji soj postati osetljivi na novu verziju bolesti. Primarni primjer je gripa.

Još ne znamo koliko će trajati imunitet od infekcije COVID-19 niti koliko će dobra vakcine biti u zaštiti ljudi. Ali drugi koronavirusi koji su endemi u ljudskoj populaciji, poput onih koji uzrokuju prehlade, daju samo privremeni imunitet od oko godinu dana .

Druga važna stvar je da su ljudi s imunitetom, bilo od zaraze ili vakcinisanja, retko ravnomjerno raspoređeni po zajednici ili zemlji, a kamoli po svetu. Svakako u slučaju COVID-19, postoje područja na kojima se infekcija intenzivnije širila i područja koja su relativno pošteđena. Bez ravnomerne raspodele nema populacijskog imuniteta čak i ako je dovoljno ljudi vakcinisano kako bi ispunilo predviđeni neophodni prag.

U tim slučajevima prosečni R može biti dovoljno nizak da je infekcija pod nadzorom, ali u nezaštićenim džepovima bit će znatno iznad 1. To dovodi do lokalizovanih izbijanja i omogućuje bolesti da ostane endemična. Nastavlja se širiti s mesta na mjesto, zasijano na nekoliko mesta gde su gustoća naseljenosti i interakcija dovoljno visoki, a zaštita dovoljno niska da održi prenos.

Kako odgovoriti na to

Način na koji ćemo se nositi s COVID-19 nakon što postane endemičan zavisi od toga koliko su dobre naše vakcinei tretmani. Ako oni mogu zaštititi ljude od najtežih ishoda, infekcija će postati upravljana. COVID-19 tada će biti poput nekoliko drugih bolesti s kojima smo naučili živeti i koje će mnogi ljudi doživeti tokom svog života.

Ovisno o tome je li imunitet - bilo od prirodne infekcije bilo od vakcinisanja- trajan ili privremen, možda će nam trebati godišnja ažuriranja vakcine da bismo se zaštitili (poput gripa). Ili se može kontrolisati vakcinisanjem u neko optimalno doba (poput mnogih dečjih infekcija).

Ako cjepiva ne samo da sprečavaju kliničku bolest, već i snažno smanjuju prijenos i pružaju dugotrajni imunitet, možemo predvidjeti i druge scenarije, poput potencijalnog iskorenjivanja bolesti. Ali to je realno malo verovatno. Iskorenjivanje je notorno teško, čak i za bolesti za koje imamo gotovo savršena cjepiva i trajni imunitet. Endemska bolest je stoga najverojatniji ishod.

Bonus video:

(Espreso.co.rs/24sata.hr)