DA LI SU HRVATSKI I SRPSKI ISTI JEZIK? Devojčica je napravila pometnju, obe zemlje su na nogama!

Hrvatska se javnost danas zabavlja zahvaljujući bizarnom prilogu iz sinoćnjeg Dnevnika HTV-a u kojem je kao svetsko čudo predstavljena činjenica da je devojka iz Srbije za tri godine života u Hrvatskoj naučila toliko dobro hrvatski jezik da sada ide i na takmičenja iz tog područja.

"Naučiti jezik za samo tri godine tako dobro da možete ići na takmičenja uspeh je i za vrsne jezičke stručnjake. A postigla je to sedamnaestogodišnja Tea Lončar iz Karina koja je materinski srpski zamenila materinskim hrvatskim, nakon što se porodica vratila iz Srbije. Najbolja je učenica obrovačke srednje škole i tu ne misli stati", navodi se u prilogu HTV-a koji potpisuje novinar Edi Škovrlj.

Ismevanje HTV-ovog priloga na društvenim mrežama

"HTV-ova ekipa dugo nije strepila na snimanju kao pred sedamnaestogodišnjakinjom Teom", ističe se u bizarnom prilogu u kojem je novinar Škovrlj u tom trenutku toliko razrogačio oči kao da se susreće s Bigfootom, a ne sa jednom pristojnom srednjoškolkom.

HTV-ov nenamerno smešni prilog izazvao je brojne reakcije na društvenim mrežama, u kojima se, primera, može pročitati da nema ništa iznenađujuće u tome što je devojka iz Srbije lako naučila hrvatski, da prilog podseća na skeč Monti Pajtona, kao i da je reč zapravo o istom jeziku.

Stoga smo se obratili lingvistima za komentar, Željku Joziću s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Mati Kapoviću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Željko Jozić: Govorniku srpskog jezika nije fascinantno naučiti hrvatski jezik

Pitali smo ih za početak kako prokomentarišu prilog HTV-a i je li zaista fascinantno što je devojka iz Srbije za tri godine naučila hrvatski.

"Lično, čini mi se da je celi okvir priče senzacionalistički predstavljen jer ne mislim da je fascinantno govorniku srpskoga jezika, pa bio on i izvorni govornik kosovsko-resavskoga dijalekta, naučiti hrvatski jezik. Kosovsko-resavski dijalekt srpskoga jezika kojim se govori u Kruševcu, iz kojeg dolazi devojka, ima svojih posebnosti na svim jezičnim nivoima. Reč je o staroštokavskome ekavskom govoru s karakterističnim naglasnim sastavom i "posvađanim padežima", ali je ipak štokavski govor", kaže Jozić.

Mate Kapović: Kao poznati satirični prilog iz Top liste nadrealista

Kapović je oštriji: "Fascinantno je samo da je novinaru palo na pamet napraviti takav prilog, da je neko s HTV-a to odobrio i da je to na kraju emitovano u Dnevniku. Paralele s poznatim satiričnim prilogom iz Top liste nadrealista se nameću same po sebi. Ne sumnjam da će ovaj prilog, uz stvari kao što su titlovanje srpskog filma Rane u zagrebačkim bioskopima pre dvadesetak godina, ući u anale sociolingvistike koja se bavi "regionom". Reakcije mnogih na društvenim mrežama su sve rekle. Moglo bi se reći da je zgodna medijska caka da je doseljenica iz Srbije pobedila na takmičenju iz hrvatskog, ali toliko iščuđavanje i gluma u prilogu kao da je reč o tome da je neko iz Tanzanije naučio hrvatski je zaista bizarno."

Ali, koliko je teško ljudima kojima je materinski jezik srpski naučiti hrvatski jezik? Je li teže naučiti drugi jezik ako je on sličan materinskom ili je možda ipak lakše? Primer, je li hrvatski jezik lakše naučiti devojci kojoj je maternji srpski ili devojci kojoj je maternji kineski jezik?

Jozić ističe da je "bliskost po fonološkim kriterijiumima- glasovni sastav - zasigurno velika prednost pa je govornicima srpskoga jezika lakše naučiti hrvatski jezik, nego izvornim govornicima kineskoga jezika".

"To što je devojka kao izvorna govornica kosovsko-resavskoga dijalekta naučila hrvatski standardni jezik jest uspeh, ali je mnogo veći uspeh naučiti hrvatski standardni jezik govornicima, primer nekog drugog dijalekta, a činjenica je da na takmičenjima iz hrvatskoga standardnog jezika deca upravo iz kajkavskih krajeva osvajaju nagrade i visoka mesta", dodaje.

Mnogi su lokalni govori u Srbiji bliski standardnom jeziku

Kapović naglašava: "Kada ovde govorite o hrvatskom jeziku, valja naglasiti da tu implicitno mislite na standardni jezik ili, kako bi sociolingvisti rekli, standardni dijalekt, a ne na apstraktni jezik u širem smislu koji bi obuhvatao i sve lokalne govore, koji su katkad prilično različiti od standarda".

Pa nastavlja: "Neki su lokalni govori srazmerno bliski standardu (npr. novoštokavski govori ili govori većih gradova), a drugi su od njega različitiji (npr. govor Suska ili govor već poslovične Bednje). Mnogi su govori u Srbiji (npr. onaj Beograda) relativno bliski hrvatskom standardu, dok su neki od njega dosta različiti, npr. torlački u Nišu i okolini, gde, kao u bugarskom i makedonskom, nema padeža."

Napominje da strogo jezična sličnost lokalnog govora sa standardom nije ključna jer deca standard počinju od malena da uče, još pre škole, s televizije, interneta, iz slikovnicâ i sl.

"Nekome iz Srbije je prilično banalno savladati hrvatski standard jer je, kao što svi znamo, razumljivost praktično stopostotna, a većina ljudi bar pasivno poznaje varijante iz drugih zemalja bivše Jugoslavije. To vredi čak i za decu s obzirom da npr. deca iz Hrvatske na Youtubeu odmalena gledaju govornike iz BiH i Srbije i obrnuto. Realne razlike između službene varijante jezika u Hrvatskoj i Srbiji su usporedive s razlikom između prosečnog savremenog govornog zagrebačkog i splitskog (ako bismo uspoređivali nešto konzervativnije varijante zagrebačkog i splitskog, tu bi razlike bile čak i veće nego između spomenutih državnih standarda)", kaže Kapović.

Problem sa školskim takmičenjima iz hrvatskog jezika

Smatra da je "zapravo besmisleno sve to i objašnjavati jer svatko ko živi u Hrvatskoj zna da nema nikakvih problema s razumevanjem govornikâ iz BiH, Srbije i Crne Gore".

Ima i opasku na školska takmičenja iz hrvatskog jezika, u vezi kojih kaže da "obično pitaju začkoljice, katkad i potpuno artificijelne, koje i govornici rođeni u Hrvatskoj moraju posebno učiti jer to nije nešto što ćete znati samim time što govorite svoj maternji jezik".

Neki će reći da su hrvatski i srpski zapravo jako slični, maltene isti jezik koji ima različite varijante. Primer kao što je jezik koji se govori u Austriji i Nemačkoj, svaki sa svojim specifičnostima.

Jesu li hrvatski i srpski jedan jezik ili dva zasebna jezika?

Pitali smo Jozića i Kapovića kako na to gledaju i tu im se stavovi značajno razilaze.

"Nesporna je činjenica da su hrvatski i srpski dva zasebna jezika, od kojih je hrvatski ujedno i službeni jezik Evropske unije. Ipak, nito ne može negirati da su hrvatski i srpski jako slični, odnosno da je međusobna razumljivost ta dva jezika na visokom novou, jer je reč o genetski srodnim i bliskim jezicima. Sličnosti i razumljivosti hrvatskoga i srpskoga jezika donele su brojne izmene u hrvatskom jeziku koje su upravo u tu svrhu i pokretane još od prve polovine 19. veka", kaže Jozić.

Kapović na uspoređivanje s jezičnom situacijom u Austriji i Nemačkoj kaže: "To je tačno to."

"Odnos između različitih standardnih varijanata u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji je isti odnos koji vidimo kod njemačkog u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj, engleskog u Britaniji, Americi, Australiji itd., francuskog u Francuskoj i Kanadi, španjolskog u Španjolskoj i Južnoj Americi, portugalskog u Portugalu i Brazilu, Holandiji u Nizozemskoj i flamanskog u Belgiji itd", nabraja Kapović.

Službena državna ideologija

"Ono što je različito kod ovih evropskih primera je to što su oni uglavnom - osim kod nemačkog i Holandskog - posledica kolonijalizma, ali u drugim delovima sveta postoje primeri koji nisu tako nastali. Primeri, odnos između hrvatskog i srpskog vrlo je sličan odnosu hindskog u Indiji i urdskog u Pakistanu (to je najbolja paralela s obzirom na vrlo slične razlike u veri, kulturi i pismu), odnosu farsija u Persiji, darija u Afganistanu i tadžičkog u Tadžikistanu, i odnosu malezijskog u Maleziji prema indonezijskom u Indoneziji. Dakle, to su sve primeri vrlo sličnih standardnih varijanata koje se obično govore u različitim državama - pitanje broja jezika i njihovih imena je zapravo političko pitanje i tu postoje različita rešenja u svetu, zavisi o konkretnim političkim situacijama i identitetima u određenom istorijskom momentu iako je realna jezična situacija vrlo slična", objašnjava Kapović.

(Espreso/Index.hr)