Sacher: Kako su nastale pesme Haustora, Vještica i SACHERA?

SACHER je “friški” bend Srđana Sachera, osnivača Haustora i Vještica koji je napisao mnoge hitovi, među kojima su “Moja prva ljubav (Djevojke u ljetnim haljinama)“, “Volim slušati radio” i drugi. Prošle je godine s novim bendom objavio album “Biser, ambra, jantar”, koji će se moći poslušati 12.3. u Vintage Industrial Baru. Dok se sprema za koncert, Srđan nam je otkio kako su nastale pojedine pjesme Haustora, Vještica i SACHERA. Pritom je dekonstrukcijom pjesama ušao u novi level, tako što je kroz pjesme opisao nastanak pjesama. Pravi poeta, nema šta.

to je već pričano, prepričavano, prenošeno… svibanjsko nebo u predvečerje kad se pale prva svjetla, fontana ispred katedrale, i onaj zlatni kip na vrhu stupa… pogled nizbrdo prema Trgu koji postaje luka i brodovi na vezu se gingaju po osvijetljenom, a zamašćenom moru

(neko se potrudil napraviti foto-montažu toga svega, videl sam ju na webu, hvala mu!) sjećanje na prvu djevojku i prvu opijenost ljubavlju + da, i to isto, al’ to, velim, znate.

zapravo, nije nosila slamnati šešir, nego je iznad i okolo nas bila slama, šindra ili kaj već ljudi na moru stavljaju iznad i oko terase pred nedovršenim vikendicama možda je to bila loza zapravo? ne pamtim ali pamtim da je sunce prolazilo kroz tu slamu/šindru/lozu i stvaralo kao ukrase od zlata po njenoj crnoj kosi ljetno je bilo popodne, maestral i pamtim da sam plesal oko nje riječima, da ju osvojim… uvijek sam moral puno pričati i isto pamtim da ni boje ni kista nisam žalil od smijeha sam pravil saksofone, a od sunca put u daleke neke tajanstvene zemlje govoril da ne velim molil nasmij se nasmij se nasmij se kuda bi sam a ona je šutila i pila vino izgledalo je k’o da pije vino ispod slamnatog šešira.

tu sam pjesmu cijelu, ali baš cijelu, i riječi i muziku, sanjal davno, ona je starija od svih mojih bivših bendova, nastala je prije, nego sam i imal prvi bend jedna je od prvih deset pjesama kaj sam napisal u životu svirali smo ju po tulumima i uvijek je bila tišina dok bi ju pjevali čudno je kak je i danas prisutna, isto svi znaju tekst mislim, trebalo se svakaj počet događati oko mene da opće razumijem kaj sam to sanjal i kakve to žrtve i rupe po ulicama koja je to ljevica-desnica-centralno i kakav je to pentagram u kojeg me demoni vuku umjesto da bježe od njega danas znam, okrenuti gleda me zelenim očima velim, bil je to samo tak jedan san, nikaj više.

izgleda nam ko da je ljeto neko blagoslovljeno doba godine, ono, toplo je, dugi je dan i ide se na more a meni je nekak ispalo da su me djevojke koje su me ostavljale uvijek ostavljale po ljeti zamislite ovako:

ona se pakira i dok bira na polici koje su knjige njene i odlaže ih na pod vama se ruga prašina igra, pleše i uživa, fino joj je u zrakama svjetla gledate kroz prozor da vam ne vidi oči a vani žeđaju golubovi i bježe u hlad

ne svadite se, prošlo je to.

u to vrijeme svijet je bio plav od prašine i lapora a ljudi su hodali mali i pognuti kao stisnuti od pranja

danju bi mijesili kolače od blata, a noću bi se zatvarali u kocke od bijele gline i polijevali jedan drugog svjetlucavim uljem koje ostavljaju tragove na tkanini

kao i njihovi očevi i očevi njihovih očeva prije njih hodali su niski i pognuti da im oči ne sretnu oči velikog bijelog lovca u oblacima

zvali su ga kradljivac srca … ili je to bil razlog za tu pjesmu pjesme ili sam se sjetil kak mi je bilo kad sam sa 18 i pol godina prvi put došel u Kopengahen.

ili dođe r…na šekr… ili dođe maca na vratanca ili osveta malog Kineza bude grozna ili buš ti vidla svoje ili bude tebi još žal

i sve tak

nije to baš neka satisfakcija, ruku na srce možda bi bilo bolje da nisam ni moral napisati tu pjesmu/osvetu

da sam se onomad bil upisal u listu strelaca te pjesme ne bi danas ni bilo kaj bi bilo šteta zapravo

porazi postaju pobjede ili draža mi je oba pjesma nego kaj bi mi bila ona priča.

“Totalno drukčiji od drugih”

e o toj pjesmi mi je najteže reći nekaj suvislo (ajmo se praviti da je sve ovo gore iznad, o drugim pjesmama, bilo suvislo) ? je, to je ljubavnja pjesma, kao i sve koje nisu političke…ili refleksivne veli to tome da su “zaljubljeni par”, kak ih zovu i smiju se za njima djeca, totalno drukčiji ljudi od onih ostalih, nezaljubljenih, brižnih i nujnih, obespravljenih, palimo svjetla i svi brodski kompasi počinju plesati na tramvajskoj stanici čekamo zvijezdu repaticu mlade djevojke su željne ljubavi, a i pomorci pjevaju o nama daj da se smijem, od smijeha idemo otkriti novu Indiju pisati pjesme je biti zaljubljen ili, hvala, Neruda, confieso que he vivido.

Bonus video:

espreso.co.rs/muzika.hr