Milenko Jergović o izložbi Meštrovića u Narodnom muzeju: Meštrovićev Vidovdanski ciklus mahnita je vlaška secesija

Zahvaljujući geniju zaostroškog fratra Andrije Kačića Miošića i njegova “Razgovora ugodnog naroda slovinskoga” iz 1756. (ili 1759, kad izlazi drugo i konačno, znatno prošireno izdanje), najvećega dalmatinskog bestselera svih vremena, teme Kosova, Kosovske bitke, Kraljevića Marka, mitske srednjovjekovne Srbije, a onda i svetoga Save (“Četvrti je ruža izabrana/od kolina Nemanić Stipana,/slovinskoga kralja i cesara,/od istočni strana gospodara, // po imenu kaluđere Sava,/kruna, dika, poštenje i slava/slovinskoga puka i naroda…”), ne samo da su u temeljima sveukupne hrvatske književnosti, nego i hrvatskoga narodnog pamćenja, hrvatskoga duha i imaginarija, hrvatske prozodije, stila i načina mišljenja, kako u onodobnih pjesnika, tako i u njihove glavne publike, nepismenih dalmatinskih, ličkih i hercegovačkih seljaka.

Zahvaljujući prvenstveno njemu, Andriji Kačiću Miošiću, Ivan Meštrović mogao je srpske narodne junake, a onda i cjelokupnu srpsku mitologiju, doživjeti kao svoju vlastitu, i po njoj zamisliti, a dijelom i stvoriti, Vidovdanski ciklus koji je, dijelom, slika srpske narodne i državne mitologije, a dijelom slika Meštrovićeva djetinjstva i onog silnog deseteračkog, guslarskog bogatstva naslijeđenog i potaknutog Kačićevim radom. Skulpture iz Vidovdanskog ciklusa u svakom su trenutku i jedno, i drugo, velika državna, državotvorna i od države sponzorirana naracija, i velika evokacija djetinjeg svijeta i načina na koji mitski Kačićev imaginarij pokreće i oblikuje djetinju svijest. I onda se, nakon svega, u trenutku o istom poslu nađu velikodržavna i djetinja okrutnost. Ali to je priča do koje bi tek trebalo doći.

Ponovno otvaranje beogradskoga Narodnog muzeja, nakon godina i godina renoviranja, upriličeno je, bezbeli, na Vidovdan, godine prošle, 2019. Ali mimo kiča u odabranom datumu, trebao je to biti, po mnogo čemu, veliki i silno značajan kulturni događaj ne samo za Srbe, nego i za sve okolne narode, Hrvate pogotovu. Šest mjeseci po otvorenju muzeja, na drugom je katu, u jednoj od dvorana, priređena izložba Ivana Meštrovića, iz dijela radova koji su u vlasništvu Narodnog muzeja, i otvorena uz veliku pompu i interes kulturne i političke javnosti te predgovornika najvišeg ranga (profesor Darko Tanasković, islamolog i orijentalist, veleposlanik Srbije pri UNESCO-u). Ali, naravno, bez prisutnosti hrvatskih diplomata u Beogradu. Izložba nije notirana, a kamoli ozbiljnije popraćena u zagrebačkim medijima, na televiziji ili u novinama. Da je otvorena, moglo se znati samo iz nekih reakcija na desnim, nacionalšovinističkim portalima, gdje je reklo da Srbi svojataju, pojugoslavenčuju, kradu Meštrovića.

Bonus video:

espreso.co.rs/jutarnji.hr