Šta bi rekao Bora Stanković? Naša Končita Vurst je nova Koštana! (FOTO)

Mnogi sevdah nazivaju balkanskim bluzom, kad je dobar čovek tužan. Ako vas zanima kako to muškarac i žena u istom telu, koliko je tu topline i ljubavi, objasniće vam Sarajlija koji je ovog leta najveća zvezda ovog dela sveta - Božo Vrećo. Volite da vežbate? Ovo je top 10 pesama za uragan trening Hristine Popović! (VIDEO) Božo Vrećo igraće Koštanu makar se vascijeli svijet vazda prevrnuo. Tako će se završiti priča koja potresa beogradsko-sarajevske pozorišne i druge krugove. s Božo, muškarac i žena u istom telu, baš kao što je i Koštana čarolijom svoje pesme zavela Mitketa, osvojio je sevdahom reditelja Kokana Mladenovića do te mere da zamenu neće da mu traži, jedino pozorište može da se menja. Da li je nezamislivo da transrodna osoba glumi ženski lik srpskog klasika, tek će se videti, ali sva je prilika da hoće. - Kokan se zainteresovao kada me je čuo na koncertu u ‘Kolarcu’. Dogodilo se spontano, kako i treba da bude. Prepoznao je u meni Koštanu. Vidjeo je da ne pripadam nikome. Koštana i ja ne pripadamo nikome. Samo slobodi, kaže Božo. Kao i u drugim razgovorima, pominje Pazolinija, koji je u onima koji mu donose kafu prepoznavao glumce za svoje filmove. - Ne znam ko će biti Mitke, niti ko će igrati ostale uloge. Ali mnogo se radujem. Mislim da je neću igrati s bradom. Ispratiću idejnu viziju predstave svakako. Moja Koštana biće revolucionarnija, drugačija, modernija. Možda donese nešto novo, objašnjava on. Od svih glumica koje su igrale ovaj lik, Vreću se najviše sviđa Selma Karlovac. Voleo bi da ga našminkaju tako da podseća na Selmu. A kad je o samoj Koštani reč, najviše ga dira što i ona celog života luta i traži sebe kroz pesmu, kao i on, Božo. - Ko zna gdje ću biti sutra. Ko zna da li ću ikada stupiti u neki bračni odnos. Kod mene je sve neizvjesno. I da ostanem sam, biću sretan jer je to moj izbor. Koštana nije mogla da bira, ali da je mogla, izabrala bi drugačiju sudbinu. Ona je veliko dijete, ona sanja, kroz to sanjarenje vide se tuga i samoća. Ne pronalazi ono što joj je bilo zapisano. Nije to mogla da sačeka, nešto je preduhitrilo, opisuje Božo svoje viđenje Borine lepe Cigančice. Kaže da osnovna radnja predstave ostaje, ali bi voleo da kraj bude drugačiji. Majka i sestre došle su na koncert, a sutradan ih je prošetao gradom. Videle su kako mu ljudi prilaze i koliko ga vole. - Majka ništa ne govori. Ona to otplače. Sestre su drugačije. Sretne su jer znaju da sam ja sretan.“ Znači mu što zarađuje sve više, tako da mnogo izdvaja i šalje porodici. „To mi je oduvijek bilo prvo, kaže. Tako smo neizbežno došli do priče šta je u njemu dominantno od oba pola. - Volim što je moje tijelo tanko i filigransko, uživam u tome. Sa mamine, crnogorske strane, volim tu podignutu kosu i crninu, koja je ista i kod bosanskih žena koje prijeđu u treću dob. Sve su vitke, tanke i stamene. S druge strane, muški pol vidi se kroz ovu bradu koja je ukras muškog lica, i dugu kosu koja je simbol snage i moći. Ne želim da se odreknem nijednog u sebi. Moj mozak je ženski, razmišljam kao žena. One su mudrije, čvršće u odlukama, imaju jaču intuiciju, bolje podnose bol i samoću. Muškarac u meni je suptilan, ali i odlučan, disciplinovan, karakteran i brižan. Ma kako moje tijelo izgledalo krhko, muškarac u meni je veoma jak i može mnogo da ponese na svojim plećima. Ne znam kako bih živjeo da nemam ta oba sebi, bila bi praznina. Ovako je sve punije, jedno drugo dopunjuje“, smeje se i odmahuje rukom. Kod njega su sve kockice složene. Bio sam dječak koji mašta, oblači ono što želi, ima snove i vjeruje u njih. Mama je šila i oblačila me kako sam želio. Nije lako odrastati u maloj sredini. Želio sam više. Mama je voljela Kseniju Cicvarić i Himza Polovinu, uz njih sam odrastao, propjevao. Sevdah je bio spasonosna nit mog života. Došao mi je u trenutku kad sam se lomio ne samo šta sam, muškarac ili žena, već i gdje pripadam i šta mi je misija. Kad sam slušao pjevače sevdaha, u stomaku sam imao osjećaj leptira, ko god da je pjevao. Spoznao sam da ću doći u Sarajevo i ostati tu. Vjerovao sam. Molio se, priča Božo. - Osjetio sam mnogo zla u vrijeme odrastanja, u osnovnoj i srednjoj školi. Tek sa 25-26 godina shvatio sam što želim biti i gdje. I to je dar od Boga, da znate svoj put. Neki umru i nikad ga ne nađu. Nekada me sve povređivalo. Nazivali su me pogrdnim imenima, zbog moje garderobe, ponašanja, glasa, gestikulacije, bilo čega. Ima mnogo zla u ljudima, ali ne tražim odgovor zašto ih iritiram. Sada me ništa ne dotiče. Okružujem se ljudima koji me vole. I vi dobro znate da koliko god bilo lošega, ovaj svijet počiva na dobrim ljudima. Dok je dobrih ljudi, ja se ne bojim. U Sarajevu je Božo počeo da peva sa bendom Halka, napravili su zajednički album, koji je osvojio ljude, a onda je uradio i svoj a kapela projekat „Moj sevdah“. Nazirao se veliki uspeh, pogotovo pesmama „Aladža“ i „Lejlija“. - Znam da je Aladža bila džamija u Foči, koju su srpske snage srušile do temelja 1992, "šarena džamija“ pod zaštitom Uneska, koja će biti obnovljena. U video-spotu za ovu pesmu Vrećo u raznobojnim haljinama pleše na vrhu provalije, okružen planinama, i peva a kapela: "Čuješ li ezane sa mog srca rane, meleci (anđeli) kad krenu pjevat pjesmu njenu. Aladža, ptica iz pepela što se opet rađa...“ Pitam ga kako je pesma nastala. "Aladža je reakcija na moje odrastanje. Rastao sam pored te džamije i sjećam se priče o njoj. Na tom je mjestu majka prepoznala sina Hasana posle njegovog povratka u rodni kraj. Poznala ga je posle 15-20 godina, po mladežu. I tu je ispustila dušu. U čast i uspomenu na nju Hasan je na tom mjestu podigao Aladžu. Aladža je hram majci“, naveo je Božo. - Primećujem da buduća Koštana ima ostatke kane na prstima. On slavi i Božiće i Vaskrse, a svake godine za Bajram stavlja nokte i vrhove prstiju u kanu, tradicionalno. Uvijek mi je falio ezan. Gdje god da budem, a ne čujem ga, fali mi. Sarajevo je moja najveća spona sa ezanom, Ramazanom i Bajramom. Sa prijateljima podijelim tu emociju i ljepotu. Razmišljam kako biće poput njega može imati neprijatelje i zamišljam šta je morao da preživi u sredini gde je rastao da bi došao dovde. - Pljuju me ljudi koji nisu slobodni. Ljubomorni su i na moju slobodu i na talenat. Na takvih sto ljudi uvijek će biti tristo onih koji me obožavaju. Ovo je najbolji trenutak mog života. Moja vizija slobode je javna i otvorena, tako drugačija i inspirativna. Na kraju krajeva, rijetki je žive. (Espreso.co.rs / Newsweek.rs)