MATIJA DEDIĆ: Od Arsena sam nasledio seriozan pristup poslu, a od majke blagost prema kolegama i spontanost

Hrvatski pijanista Matija Dedić, u svojim četrdesetim godinama, već je ostavio za sobom muzički opus i diskografiju kakvu mnogi profesionalni muzičari ne naprave tokom čitavog života. Kao sin proslavljenih, legendarnih muzičara kakvi su nesumnjivo i Arsen Dedić i Gabi Novak, naravno da je morao da se nosi sa ogromnim bremenom njihovog muzičkog nasleđa. Gledamo li Matijinu dosadašnju karijeru čini se da se s ovim izazovom sasvim uspešno izborio, te izborio i veći renome u internacionalnim razmerama, kao džez pijanista koji je svirao sa velikim svetskim zvezdama.

Ne ide mu loše - naprotiv - ni na balkanskoj muzičkoj sceni, gde je često nastupao i sarađujući sa izvođačima popularne muzike poput Gibonija i drugih, dok je mnogostruki dobitnik hrvatske nagrade Porin koja se dodeljuje tamošnjim najboljim muzičarima u raznim kategorijama. Poslednji put je bio jesenas u Beogradu, kada je nastupao sa Vasilom Hadžimanovim, Biserom Veletanlić i Gabi Novak, a s dolaskom proleća stiže u Beograd. I to s velikanom (ne samo) džez scene Manuom Kačeom, bubnjarem impresivne karijere kome takođe nisu strani izleti u pop mejnstrim.

Njihov dvojica će nastupiti u klubu Bitef Art Kafe 14. aprila, kao deo prolećnog Musicology Sessions koncertnog serijala.

Pre 10 godina ste odsvirali album "From the beginning" sa Lerijem Grenadirom i Džefom Balardom, što vam je bila u neku ruku i ulaznica u svet elitnih svetskih džez muzičara. Kako vidite vašu karijeru u razdoblju od tada, uzevši u obzir vaš osnovni "piano trio" džezerski format?

Istina je da su me komercijalniji projekti poput suradnji sa Gabi, Predinom, Gibonijem.. kao i klasični projekti Vivaldija, Baha... zadnjih godina na neki način udaljili od konstantnijeg rada na polju džez glazbe. Ali uspio sam ipak snimiti prilično uspešne ploče, recimo sa Antoniom Sančezom, Skotom Kolijem, Krisom Čikom, Metom Bruerom, Džonatanom Blejkom... te sam isto tako naravno nastavio sa predivnim suradnjama poput Tamare Obrovac, Merime Ključo, sa Vasilom Hadžimanovim, u kojima i makar se ne radi o izričito džez projektima. Uživam i do izražaja dolaze moji afiniteti prema slobodi i improvizaciji.

Život ne pita, a ja ionako nikada nisam rekao da je džez glazba jedina koju volim. Ona jeste moja svetinja i najveća ljubav ali isto tako oduvijek sam volio i Sade, Stinga, Princea, Jamiroquai... Sve skupa mogu reći da sam zadovoljan postignutim te se nadam da će biti još novih izazova i određenog napretka u narednim godinama. Što se tiče mojeg izričaja, ja sam i dalje najviše okrenut klavirskom triju i solo nastupima jer tu mogu dati najviše.

Pre desetak godina detaljno ste opisivali vaš susret sa jednom od najvećih legendi džeza Ornetom Kolmenom, u njegovom njujorškom stanu. Da li ste i u daljoj karijeri imali susreta s njim, ili možda sa nekim drugim muzičarima tog kalibra, i kakve ste savete ili komentare dobijali?

Nažalost Orneta više nisam vidio, makar smo ostali u kontaktu dok nas nije napustio.

Ranije sam spomenuo muzičare visokog nivoa sa kojima sam imao sreću svirati i snimati.. Od svih sam pretežno pokupio ono najbolje što sam mogao u muzičkom smislu, a velika je i sreća da su prije svega svi oni divni ljudi i svi smo mi braća. Pozitivna energija i skromnost je apsolutno to što me kod svih najviše veseli, i takvim putem moraju nastaviti svi idući naraštaji u što i ne sumnjam, jer ih pratim ovdje po regiji, ono što rade i kako se ophode prema životu.

Cijenim mlade jako, pogotovo zbog činjenice da vjeruju i dalje u ono što rade, a rodili su se u groznim vremenima u kojima su naša ljubav i ideali svedeni na marginu. Pogotovo na ovim prostorima, gdje vlada jedan vrlo loš i nekvalitetan oblik estrade, koju mediji maze i paze. Ona više apsolutno nema nikakav doticaj sa humanim niti muzikalnim aspektima, kao što je to bilo u divnim vremenima u kojima su par decenija potpune idile živjeli moji roditelji i njihovi kolege.

Za džez muzičare sa ovih prostora, čini se da je ponekad lakše doći do inostrane recenzije u nekom od prestižnih magazina, nego do koncerata ili turneja na zapadnoevropskom ili američkom tržištu, na poznatim festivalima. Kakva su vaša iskustva sa bukiranjem nastupa u Evropi, koliko danas ima sluha za muzičare koji dolaze iz Hrvatske, da li postoji svest o toj sceni?

Konkurencija je danas vrlo velika i prava je najezda mladih talenata iz čitavog svijeta. Živimo na prostorima gdje je iluzorno očekivati veliku potporu za promicanje autorske domaće glazbe u inozemstvu u sferi džeza, te ostvariti na taj način veći priključak svjetskoj sceni. Tako da svoje nastupe u San Sebastianu, Buenos Aires Džez Festivalu, Kopenhagen Džez festivalu, solo piano natjecanju u Montreuxu kao i sa Tamarom Obrovac kao član kvarteta (Rabat Maroko, Dusseldorf jazz rally...) smatram lijepim uspijehom. Jednako tako bitni su i nastupi na Beogradskom i Sarajevskom džez festivalu.

Kako je došlo do susreta i saradnje sa Manu Kačeom, s kojim ćete nastupiti i na Musicology sessions koncertu u Beogradu? Budući da se radi o muzičaru koji paralelno ima vrlo aktivnu bendlidersku karijeru, a sa druge strane karijeru sajdmena u saradnji sa muzičarima širokog spektra, da li ga više volite kao instrumentalistu ili kao kompozitora/aranžera/bendlidera?

S obzirom da svake 2-3 godine radim album za strano tržište, bilo je vrijeme da ponovo nešto smislim te sam nakon dosta ideja, jedan dan preslušavajući Manuove albume za ECM, odlučio da će to biti moj novi eksperiment. Dakle bubnjar koji dolazi iz raznih sfera te sam prikladno tome napisao i pet novih kompozicija koje su, ja mislim, drugačije od prijašnjih. Ukratko, glazba nije toliko contemporary, nije puna zahtijevnijih harmonijskih rješenja niti ima puno zadanih dijelova po pitanju aranžmana.

Manua znam iz doba kada je radio sa Gibonijem makar je od tada prošlo skoro 15 godina. U svemu je ipak veliku ulogu odigrao moj divni prijatelj Miša Relić, putem kojeg je ovaj put do Manua bio vrlo jednostavan i ja sam mu na tome neizmjerno zahvalan. Upravo je u Bitefu moj otac održao svoj posljednji nastup u BG.

Kako ipak ne bih otišao u meni nepoznato, odlučio sam se na kraju na kontrabas (Tomas Brameri) s obzirom da sam se dvoumio oko električnog basa ili kontrabasa. Želio sam zadržati akustični zvuk i ne krenuti u smjeru recimo Hiromi, koju u svakom slučaju iznimno cijenim, ali ta vrsta fuzije i muziciranja nikada nije bila moj veliki favorit. Nastala je jedna lijepa fuzija na snimanju u Parizu. Na repertoaru beogradskog koncerta, osim autorskih sigurno će biti i neke numere Majlsa Dejvisa, Herbija Henkoka, i drugih.

I vi sami ste, poput Katchea, često između ta dva "polariteta" - sa jedne strane ste "čisti" džez muzičar, a sa druge stane svirate i u takozvanim komercijalnijim postavama. Na koji način se prebacujete između ta dva načina izraza, ako imate nastupe ili snimanja koji se ređaju u kratkim vremenskim intervalima?

Spomenuo sam ranije da mi je i ljubav prema ostalim žanrovima dala sposobnost da se dosta dobro snalazim u pop glazbi recimo, a i kolege koje me zove isto tako očekuju od mene da im dajem nešto svoje. Pronašao sam neku zlatnu sredinu u toj vrsti svirke i sve je rezultiralo činjenicom da su sve navedene suradnje dugogodišnje na obostrano zadovoljstvo.

U Hrvatskoj postoji nagrada Porin kao svojevrsni pandan Emiju u Sjedinjenim državama. Koliko to priznanje znači za muzičku scenu u Hrvatskoj, a naročito za muzičare koji ne dolaze iz pop miljea?

Nagradu je uvijek lijepo primiti. No isto tako činjenica je da je bilo značajnije dobiti Porin u nekim puno boljim vremenima - moj prvi je bio 1998. godine i imao sam tada 25 godina - nego danas kada je fokus te nagrade ipak skoro u potpunosti okrenut komercijalnim kategorijama.

Svirali ste sa i sa ocem Arsenom i sa majkom Gabi Novak tokom karijere. Koje su najvrednije muzičke lekcije koje ste od njih dobili?

Od Arsena sam nasljedio seriozan i pomalo strog pristup poslu, a od majke opet blagost prema kolegama, spontanost. Najbitnije su svakako lekcije o poštenju i moralu općenito. Imao sam veliku sreću u svakom pogledu da dolazim iz takve obitelji, ali naravno i svojevrsno breme koje sam uvijek nastojao fanatičnim radom nekako anulirati na ovim prostorima. Ta usporedba me uvijek tjerala da i dalje radim, iako je potpuno nepotrebno uspoređivati takve dvije velike karijere i moj neki put kojim idem.

Koliko pratite muzičku scenu Srbije, šta vam najviše privlači pažnju?

Pratim iskreno najviše ono što je u mojoj domeni, te isto tako smatram da se u Srbiji radi vrlo dobra glazba. E-Play, Darkwood Dub, Eyot, Fish in oil...

Kako razmišljate o vlastitoj karijeri u kontekstu dugoročnih umetničkih ciljeva, uzevši u obzir da ste već ostvaren i uspešan muzičar? Na koji način razmišljate o prostoru za inovaciju ili napredak i da li vam je bitno da pratite aktuelnu scenu, ili se ne obazirete na trendove?

Postojala su naravno i ta razmišljanja. Kako dalje i što smisliti novo. Nije lako, puno toga je već napravljeno. Ne kažem da je nemoguće smisliti novu inovaciju ili pravac, ali na kraju sam odustao od svih ideja te i dalje ostajem, kako bi mladi rekli, staromodan.

Dakle najveća radost su mi Kit Džeret i Bred Meldau, trio ili solo. Moram priznati da mi se ionako iskreno ne dopada put kojim danas džez kreće. Tako da i ja, koji nikako nisam bibap ili mejnstrim svirač (makar tu glazbu obožavam slušajući ju) ispadam neki zaštitnik zvuka tih vremena. U stvari, shvatio sam da i dalje pretežno slušam ploče koje sam slušao i u Gracu (tokom studija, op.a). Nostalgija ipak prevladava nad novim idejama...

BONUS VIDEO: KOMEMORACIJA VELIKOM DUŠANU MAKAVEJEVU: Maka nam niko neće izbrisati! (KURIR TV)

(Nikola Marković / Espreso.co.rs)