Glogovac je bio krajnje JEDNOSTAVAN i istovremeno KOMPLIKOVAN čovek!

Negdje na samom početku priprema za film "Ustav Republike Hrvatske" dogovorio sam s Nebojšom da dođe u Zagreb i da uz pomoć lektorice prođemo scenarij, ustanovimo osnovne naglaske. Ukratko, da proces pretvaranja Hercegovca u Zagrepčanina započnemo radom na jeziku.

Gopođa Đurđa Škavić je najslavnija zagrebačka lektorica. Čitav je život provela s glumcima učeći ih kako se nešto izgovara. Radio sam s njom na nekoliko filmova. Za razliku od ostalih iz njene branše, ne pati od jezične uškopljenosti, poštuje živi jezik. Nazvao sam je, rekao da radim novi film, da dolazi glumac s kojim bi želio da prođe tekst i pitao da li joj mogu poslati scenario. Mirno je odgovorila: "Gospon Grlić, molim vas nemojte mi ništa slati. Stara sam i ja to više ne radim. U zadnje vrijeme čak ni ne izlazim!". Trebalo mi je više od petnaestak minuta da ju nagovorim da ipak pročita scenarij i dođe na kratki razgovor, tek toliko da čuje glumca, da nam kaže kuda da krenemo. "Pola sata, tol'ko vam dam, ni minute više!", bila je odlučna gospođa Škavić.

Došla je točno u dogovoreno vrijeme i s vrata, ne pogledavši nas, bacila scenarij na stol. "Gospon Grlić ja ne znam šta ovo vama treba. Ja volim vaše filmove, vi ste talentiran dečko ali ovo… molim vas, šta će vama film o Hrvatima i Srbima? Molim vas! To nije vaš nivo", rekla je u jednom dahu, i sjela. Nebojša i ja smo se bez riječi pogledali. Upoznao sam ih i pokušao smiriti; "Gospođo Škavić, neće to biti film o Hrvatima i Srbima, to će biti film o usamljenom čovjeku, o nesreći samoće i kuda nas ona dovodi." Zavrtila je glavom, rukom odmahnula dajući mi do znanja da o tome više ne želi razgovarati, otvorila scenarij i rekla: “Imate, kao što sam vam obećala, trideset minuta, ni minute više."

Počeli smo čitati. Prvih nekoliko minuta ispravljala je Nebojšu krajnje mehanički. Nakon desetak minuta počela ga je gledati, zatim sve pažljivije slušati da bi na kraju s podosta žara počela tumačiti nijanse. Gledao sam Nebojšu kako svojim umijećem i mirom "kupuje" gospođu Škavić malo pomalo, polagano i bez žurbe. I, naravno, kako gospođa Škavić, kao rasna lektorica, u toj igri sve više i više uživa.

Čitanje je trajalo gotovo puna tri sata. Na kraju je ustala, pružila Nebojši ruku i rekla: "Gospodine, vi mene ne trebate. Vi to sjajno radite. Ne sjećam se da sam srela nekoga tko od prve tako dobro čuje nijanse. Bravo." Pokušao sam je nagovoriti da za mjesec dana, negdje pred samo snimanje, još jednom zajedno pročitamo tekst, ali odlučno je odbila i izlazeći rekla: "Gospon Grlić, bili ste u pravu. Ovaj gospodin me je svojim čitanjem uvjerio da to neće biti film o Hrvatima i Srbima, da će to zaista biti tužna priča o ljudskoj samoći." To što se dogodilo gospođi Škavić dogodilo se kasnije manje-više i gotovo svim članovima filmske ekipe. Nebojša ih je sve, s blagim osmijehom u očima, polagano i bez nametanja, jednostavno "kupio".

Snimanje je trajalo preko dva mjeseca. Proveli smo ih u kranjem miru. Ekipa je Nebojšu nosila, pazila i mazila. I on je prema njima bio jednako brižan. Nitko nije podigao glas, izgubio strpljenje, rekao nešto krivo. Ne sjećam se da mi je itko kao režiseru podario takav glumački mir, takvu radoznalost i spremnost na zajedničku igru kakvu mi je poklonio Nebojša.

Bio je miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. Nije tu bilo neke posebne tehnike ni škole igranja. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću i čast što sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri.

Strašno će mi nedostajati.

Bonus video Sergej Trifunović na grobu Nebojše Glogovca

(Espreso.co.rs/ Blic)