Pročitajte odlomak SELIDBE, nove knjige Miljenka Jergovića

O KNJIZI:

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No, često selidbe znaju biti hektična pakovanja u kutije koje će ostati neotvorene. Retki su oni koji mogu da rade inventuru, sagledavaju stvari i polako o njima odlučuju.

Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskom književnom mestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svog odrastanja, u kojem mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebira po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po istoriji jedne kuferaške porodice. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, dedini pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovedaju priču ne samo jedne porodice već i jednog grada, detinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje.

Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizuje sobu po sobu, sa svakim komadom nameštaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogizovan po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.

Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci

Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanov­nici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko metara od njihovih kuća, s uredno obrezanim voćnjacima i travom pokošenom do visine nogometnog igrališta, u nepro­bojnom gustišu od trnja i granja, ruševine nekih prošlih ljudi, nedirnute, onakve kakvim ih čini slobodni protok vremena. Nitko ih ne dira i ne prilazi im. Privatno vlasništvo je svetinja i u ovoj Bosni koja se zove Republikom Srpskom, i tako će ostati sve do novoga rata, kada će od novih kuća nastati nove ruševine, dok će one stare potonuti i nestati u neku stvarnu prošlost, ili do onoga vremena, ovdje nezamislivog, kada će se ljudi suočiti s tim da nije samo njima srušeno, nego je neg­dje u Bosni nekome i u njihovo ime rušeno, i da su im i ove ruševine na savjesti. Ili će, da ne kompliciramo, biti donesen zakon, državni ili entitetski propis, po kojem će, bez obzira na žive vlasnike, ove ruševine biti sravnjene sa zemljom, a gustiš očišćen, jer pored prava na privatno vlasništvo postoje i ona druga: pravo na krajolik, pravo na mirnu savjest...

Tri godine i sedamnaest dana nisam bio u Sarajevu. I sad je tako ispalo da putujem na dan predizborne šutnje. Kao da idem kirurgu koji će me naživo rezati. Uplašen sam, gnjevan i ponižen što moram tamo, i u mislima tražim onog tko me ponižava, i koga bih mogao optuživati u sljedeća dva dana. Istovremeno, gledam se sa strane, i znam da je sve to laž, i strah, i gnjev, i poniženje, i da će toga odjednom nestati. Ne znam kako, ali će nestati.

Nešto me drugo mori. Putujem u Sarajevo da spakiram i preselim još ono malo stvari sa Sepetarevca, i da konačno završim s tim. Istina, nijedna mi od tih stvari nije nedostajala u ove tri godine, i ne bih sad mogao reći, dok vozim prema Doboju, a ispred mene šleper mariborskih registracija, koje su to dragocjenosti koje trebam spasiti iz staroga stana. Sve što je bilo važno, čini mi se, već sam popisao i preselio u knjizi Rod, a ovo po što idem bit će da sam zaboravio. I zašto sad ne puštam da ostane zaboravljeno, nego odlazim tamo, remetim ritam smrti i zaborava, razmišljam o stvarima kojih više nema? Nekoliko puta mi je u posljednje vrijeme u pa­met došlo, kad bi me spopadala muka od ovog putovanja, da bi, možda, najbolje bilo kada bi svega toga čudom nestalo: i kuće na Sepetarevcu, stana i Sepetarevca, pogleda u goli žuti zid susjedne kuće, gdje je nekad bio pogled prema gradu i Trebeviću, i tih zaboravljenih stvari kada bi nestalo, kada bi, recimo, potres sve to sorio, ili nešto blaže od potresa, fizička dezintegracija iz znanstvenofantastičnih romana, pa kada više ne bi bilo nikakvih materijalnih svjedočanstava da me je na tom mjestu ikada bilo, a s time ni razloga za put u Sa­rajevo. To bi bilo rješenje, mislio sam, i ne bih više išao tamo. I nimalo ne bih žalio.

Onoliko Sarajeva koliko mi je potrebno, mislio sam, stvorio sam sâm za sebe, eno ga u dvije-tri moje posljednje knjige, i bit će ga, Bože zdravlja, još, pa što će mi onda neko drugo, živo i stvarno Sarajevo, koje nastaje i nestaje mimo moje volje, koje ne poznajem, ne tiče me se, i ništa moje nije tamo, osim tih nekih zaboravljenih predmeta i kulisa. Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom. O ovome Sarajevu, koje izbjegavam i u koje sam tri godine uspio neotići, u međuvremenu sve manje znam, ono mi je sve dalje, i skoro da se sasvim odvojilo od biografske činjenice da sam tamo, kažu, rođen, i da su mi tamo, čini mi se, neke stvari po koje moram odlaziti. Slika tog izbjegavanog Sarajeva, naspram onoga izmišljenog, sve više i u mom slučaju zavisi od onoga što sam čuo na televiziji ili što sam pročitao u novinama, od onoga što su izjavili tamošnji političari i vjerske vođe. I sve to, naravno, onda znači da imam predrasude prema tom Sarajevu, i da mi te predrasude pomažu da ne odlazim tamo.

Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od tog grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo. I to je, zapravo, sve.

U Bosanskome Brodu, koji se sada zove samo Brod, a u Ne­zavisnoj Državi Hrvatskoj se, u cjelini s onim drugim Brodom, zvao Brod na Savi, u tom, dakle, Bosanskom Brodu, još uvijek na ničijoj zemlji, dok stojim u koloni prije carinske i policijske provjere, s desne strane vidim ruševinu, savršeno obraslu u onaj lijepi, tamnozeleni bršljan, kojim su često ukrašene. fasade naših austrougarskih povijesti. Ovakvo što još nisam vidio: kuća porušena ratom, ili dignuta u zrak komšijskim ak­tom prostornog uređenja, prekrivena lijepom i dekadentnom gradskom vegetacijom.

Dok prolazim pokraj Dervente, i pokraj skretanja za Plehan – a ona me pita: je li ovo ono mjesto na kojemu je zaspao Karlo Adum? – mislim o toj ruševini obrasloj u bršljan, na obali Save, na granici dvije države. Čija je to bila kuća i gdje su danas njezini stanovnici? U hladnome grobu ili u izbjeglištvu? Ako su u izbjeglištvu, onda su, kao većina Brođana, Hrvata, samo prešli na drugu stranu rijeke, i sad žive u rahatluku međunacionalne mržnje, u Slavonskome Brodu ili, vjero­jatnije, u Zagrebu. Ali zar bi čovjek mogao ostati tako blizu svoje ruševine u bršljanu? Pokraj bivšega doma kao pokraj vlastitoga otvorenog groba, sve čekajući da prođe ono što neće proći. Prije će onda biti da stanovnici te nekadašnje kuće nisu tako blizu, a možda niti nisu Hrvati, nego su, recimo, Boš­njaci, i žive u Švedskoj, Norveškoj, Australiji, u nekoj pustoj Njemačkoj, daleko od ruševine u bršljanu. A možda ta kuća s pogledom na Savu i na drugu obalu nije bila za stanovanje, nego su u njoj bile kancelarije riječne plovidbe, pošte ili Službe društvenog knjigovodstva, pa ne postoji više nitko tko bi na ono što je od nje ostalo drukčije gledao nego što sam gledao ja. Može biti da je za sve žive to vječna ruševina, čiji je jedini smisao da bude tu, obrasla u bršljan.

Onda, nekoliko kilometara niže, međuentitetska granica. Most preko nekakvog potoka ili rječice, međa je između dva krvlju odijeljena teritorija. S jedne se strane ginulo za ovo, s druge se strane ginulo za ono. Rat je završio tako da je zapisano kako oba teritorija tvore jednu zemlju. Ali taj most sam po sebi i nije tako beznačajan. Prije dvije sam se godine, već nakon što sam posljednji put bio u Sarajevu, tako vozio preko jednoga drugog, još manjeg mostića, kad mi je bilo rečeno da je baš tu, 1. rujna 1939. bila granica Poljske i Njemačke, i da su upravo na tom mjestu Nijemci udarili da započnu Drugi svjetski rat. Velike i male granice izgledaju isto, pa je svejedno i to dijele li kantone i entitete, ili dijele države. Granica je mjesto na kojemu se zaustavlja život. Na granici se preokreću značenja. Ono što je s jedne strane mosta bilo dobro, s druge je strane mosta zlo. S jedne je strane ćirilica, s druge strane je latinica.

Čim smo prešli mostić, ćirilične predizborne plakate za­mjenjuju latinični. Oni su prvi bili u bojama srpske trobojnice, ovi su svijetlozeleni, u boji zastave koja se pred Bajram vješa ispred džamije. I sve je, zapravo, drukčije. Granica koja se nekad stalno pomicala, i jednu je etniju dijelila od druge, prolazeći kroz duše ljudi i njihove dnevne boravke, danas se graniči na mostu i obračunava u teritoriju. Oni drugi i drukčiji s obje strane postoje kao obespravljeni manjinci. Obespravljenost se vidi na plakatima. Vidi se na bojama i trobojama koje su isključujuće.

BONUS VIDEO: MAJKL DAGLAS O KARLU MALDENU: Obraćanje gostima Kinoteke putem video linka

(Espreso.co.rs / Miljenko Jergović / Booka)