IRIS JANKOVIĆ O KRATKOM FILMU GUŽVA: Na šta mislimo kada kažemo LJUBAVNA SCENA

Na Martovskom festivalu je u okviru takmičarskog programa prikazan sedamnaestominutni film „Gužva“ Iris Janković, njen ispitni film treće godine režije na Fakultetu dramskih umetnosti. Ova ljubavna priča, u kojoj glavne uloge tumače Gordana Đokić i Mira Janjetović, ispripovedana je sa jasnom autorskom artikulacijom i snažnim emotivnim čvorištem u kojem je odlično iskorišćena pesma „Šošana“ u izvođenju Olivere Katarine. O „Gužvi“ i drugim filmskom temama razgovarali smo sa Iris Janković. Evo šta nam je ispričala...

Imajući u vidu da je u pitanju ispitni film treće godine režije, da li je tema bila već zadata pre nego što su počela da pišeš scenario?

Na trećoj godini u drugom semestru dobili smo zadatak da napravimo film u kojem će ljubavna scena biti centralni događaj ili glavni dramski zaplet. Meni je bilo zanimljivo ispitati na koji način se može intepretirati zadatak i na šta mislimo kada kažemo „ljubavna scena“. Ko su akteri u sceni, koliko ih je i šta za njih znači ljubav. Takođe i na koji način scena kao takva može da funkcioniše unutar kratkog filma.

Da li je od početka bilo planirano da film bude snimljen u Banjaluci i koje su prednosti te odluke?

Snimanje je prvo bilo planirano u Beogradu, međutim, iz produkcijskih razloga, kao i dramaturških, odlučili smo ipak da odemo u Banjaluku i snimimo film.

Ispričaj mi nešto o saradnji sa Sašom Karanovićem... U kojoj meti je on uticao na nastanak filma?

Saša je uticao u onoj mjeri u kojoj producent utiče na stvaranje jednog filma. Znači realizacija, organizacija kao i veliki kreativni doprinos.

Predstavi nam svoje glavne glumice... Da li je teško bilo iz njih izvući odgovarajuću emociju?

Riječ je o Gordani Đokić i Miri Janjetović. Značilo mi je mnogo što sam pored sebe imala dvije glumice koje su sa mnom kreirale film iz scene u scenu, iz dana u dan. Obe su jako inteligentne i imale su u startu dobro razumijevanje likova, tako da smo već od prvog dana imali tu slobodu da se igramo i tražimo nijanse u emocijama. Takođe od velike pomoći je bila i njihova velika predanost i strast sa kojom su došle na snimanje, koja je mene dodatno motivisala i dala mi priliku da u svakoj sceni pojačam emociju. Ovaj intenzitet i kontinuitet glumačke igre svakako je i odredio ton i efekat koji film ima na publiku.

Prvobitna verzija filma ne trajala oko pola sata. Kojim putem se u montaži došlo do gotovo upola kraćeg filma?

Ja sam bila toliko opsjednuta i vezana za materijal tako da sam usporavala proces i nisam dozvoljavala da se scene skraćuju, a pogotovo izbacuju. Tek nakon pauze od dva mjeseca i nužne distance smo uvidjeli probleme sa ritmom koji su nam isprva promakli. Nekako sam uspjela da raskinem emotivnu vezu sa materijalom i u konačnici skratim i uspostavim ritam filma zajedno sa montažerom.

Način na koji je pesma „Šošana“ postala deo filma je veoma zanimljiv. Podeli ga sa našim čitaocima.

Predivna pjesma u izvedbi Olivere Katarine „Šošana“ postala je sasvim slučajno dio filma. Zbog tehničkih problema na setu nismo mogli da snimamo zvuk. Gordana me zamolila da joj pustim upravo tu pjesmu u toku snimanja scene i ja sam pristala. Pjesma je ostala na zvuku od kamere i u montaži je savršeno odgovarala emociji scene, tako da sam odlučila da je zadržim.

Kako izgleda život na relaciji Banjaluka-Beograd? Uspevao li da probereš i spojiš ono najbolje što ova dva grada imaju da ponude?

Radim na tome da se opredjelim za jedno mjesto i da ukinem tu relaciju.

Na čemu trenutno radiš i šta pripremaš?

Trenutno pripremam dokumentarni film, i radim kao asisent režisera na jednom projektu u Banjaluci.

BONUS VIDEO: MARIJA VUKIĆ & SRĐAN GOJKOVIĆ GILE: Kako je nastao prvi dokumentarni film o ELEKTRIČNOM ORGAZMU (VIDEO)

(Espreso.co.rs / Đorđe Bajić)