KAKO HRVATI PERFIDNO POKUŠAVAJU DA RELATIVIZUJU GENOCID U JASENOVCU: Pročitajte dobro ovo, nije lako SVARITI!

Jasenovac je jedan od najgorih zločina u ljudskoj istoriji. Izveo ga je zločinački ustaški režim Anta Pavelića, uz glasno ćutanje Katoličke crkve, u okrilju nacističke Nemačke, podjednako monstruozne tvorevine.

u "Srpskom genocidu" ubijeno je, pretpostavlja se, više od pola miliona ljudi, a žrtve su, pored Srba, bili Jevreji, Romi i komunisti.

Zločini ustaša su bili takvi da su se čak i Nemci zgražavali nad onim što su videli.

Na današnji dan pre 76 godina desio se proboj logoraša iz Jasenovca. Sve je počelo 20. aprila, kad je pala konačna odluka o begu iz ustaškog logora. Logoraše je predvodio Ante Bakotić, a preživelo je 117 od 600 logoraša.

Gotovo svi hrvatski portali su u isto vreme pustili tekst potpisan sa "Express", u kojem se oni prisećaju ovog užasa.

Ali, iako se na površini genocid (naravno, ne naziva se tako) osuđuje, i zgražavaju se nad zlodelima ustaša, pažljivo čitanje tekstova otkriva skrivenu nameru novinara: da se genocid relativizuje i da se svali na psihičke probleme pojedinaca.

Takođe, videćete, tendencija je ovog teksta da se, u osvit predstojećeg pokušaja da se kanonizuje kardinal Stepinac, kojeg neki mediji nazivaju i "ustaški kardinal Stepinac" (ne slučajno), relativizuje uloga Katoličke crkve u genocidu izvedenom u NDH.

Pred vama su primeri kako se izvela ova relativizacija u navedenom tekstu:

"Prošlo je više 70 godina otkako je u Zagrebu zbog zločina u Jasenovcu obješen Miroslav Filipović, kako je pisao tjednik Express, neslavno znan i kao "fra Sotona", jedan od po brutalnosti i sadizmu najozloglašenijih ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Rođen u Jajcu 1915., a 1938. se zaredio i ušao u franjevački red u samostanu Petrićevcu u Banjoj Luci, dobivši redovničko ime Tomislav. Odavno više nije poznato kako se taj čovjek već do 26. godine života radikalizirao, ali se zna da je već u prvim danima NDH njegov nadređeni u samostanu tražio od njega da se prestane petljati s ustašama. On to nije poslušao i čim je u siječnju 1942. diplomirao teologiju u Sarajevu, postao je vojni kapelan u ustaškoj vojnici. Već 7. veljače zabilježeno je da je sudjelovao u pokolju oko 2300 civila u predgrađima Banje Luke, često čak i sjekirama i krampovima. Ono što je o Filipoviću tada zabilježeno, iz današnje perspektive može se činiti kao puka fikcija. Već u ustaškoj uniformi, jer franjevci za njega više nisu htjeli ni čuti, on i još nekoliko ustaša zatekli su u selu Šargovcu 52 djece usred nastave."

Dakle, ovde je hrvatskim novinarima važno da se naglasi da "fra Sotona", kojeg nazivaju "po brutalnosti i sadizmu najozloglašenijim ustaškim zločincem" skoro pa ništa nije imao sa Katoličkom crkvom, a rečima "više nije poznato kako se taj čovjek već do 26. godine života radikalizirao" (postao je franjevački kaluđer 3 godine pre početka rata) implicira se da je opšte mesto da je Katolička crkva bila na potpuno drugoj strani od ustaša u Drugom svetskom ratu (što nije istina).

Prema ovoj relativizirajućoj interpretaciji žitija Fra Sotone, čovek je bio dobrica i milina jedna od Hrvata kad se zakaluđerio 1938, a onda se desilo nešto neobjašnjivo, pa se od milog i Bogu dragog sluge Isusa pretvorio u zločinca kakvog Balkan nije video.

Dakle, desilo se neko "čudo", neka "đavolja intervencija", koja je odjednom promenila mozak ovog dobroćudnog raba božijeg i od njega za samo tri godine napravila monstruma.

U nastavku teksta se prepričava dobro znani događaj kad je Filipović pred celim odeljenjem zaklao devojčicu Radojku Glamočanin.

Što bi rekle hrvatske kolege, "kao da je neki đavo ušao u njega". Miran čovek kaluđer, i onda odjednom, neshvatljivo.

Kome nije jasan podtekst, ovo se i eksplicira:

"Zna se da je već u prvim danima NDH njegov nadređeni u samostanu tražio od njega da se prestane petljati s ustašama. On to nije poslušao."

Eto, dakle, crno na belo: Katolička crkva je tražila od njega da prestane, čiste ruke.

Pa onda još jednom:

"Već u ustaškoj uniformi, jer franjevci za njega više nisu htjeli ni čuti".

Franjevci i ustaše? Kakve to veze ima? Pu, pu, zlo ne čulo!

Fra Sotona je, i to je istorijska činjenica, uhapšen zbog ovih zločina, jer su nacisti poludeli kad su videli da takva zverstva samo jačaju volju naroda da im pruža otpor.

Iz zatvora ga je izvadio ustaša Maks Luburić, najveći koljač među ustašama. O njegovim zverstvima se i bukvalno snimaju filmovi (još jedan u nizu je snimljen prošle godine, sećamo ga se svi), a i u njegovom slučaju hrvatski novinari pokušavaju da "objasne", na izuzetno perfidan način, da je i to, eto, bila neka anomalija koju je izazvala trauma iz detinjstva, a ne nešto do čega je prirodnim putem vodila bolesna ustaška ideologija.

Dakle, evo šta kažu hrvatske kolege:

"Što se tiče Vjekoslava Luburića, "Maksa", opjevanog kao zapovjednika "svojih mesara", rođenog u Humcu kod Ljubuškog 1913., za njega je kći Ante Pavelića, Višnja, malo prije smrti 2015. rekla da je bio "luđak, umno bolestan čovjek, da ga se uopće nije moglo kontrolirati". Dio povjesničara danas pokušava objasniti da je Luburić takav postao jer mu je, navodno, kad je imao samo 10 godina, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca. Godine 1926. pokušao je s odvjetnikom Antom Pavelićem pobjeći u inozemstvo, ali ga je policija uhvatila i problematičnog 16-godišnjaka vratila majci. Dvije godine poslije je uspio, pridružio se prvim ustašama u Mađarskoj, ali ga je stajalo slobode to što je došao kao delinkvent. Vlasti su ga uhitile zbog nekakve pronevjere i osudile na pet godina zatvora. A kad je 1936. pušten, praktično je umirao od gladi na ulici. Za klupu optuženog za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo on bio taj koji je u kolovozu 1941. osnovao logor u Jasenovcu. Samo u dječjem logoru u Sisku umrlo je između 1152 i 1631 djece u jezivim uvjetima. Praktično je zapovijedao logorskom mašinerijom smrti u NDH. Nije se libio strijeljati ni domobrane. Krajem 1942. zbog divljanja ga je sam Pavelić jedva zaštitio od von Horstenaua koji je činio sve što je mogao da ga strpa iza rešetaka."

ETO! Ako neko slučajno pomisli da ustaška ideologija, jako popularna među Hrvatima tog vremena (a bogami i danas), ima bilo kakve veze sa zločinima koje je počinio Maks Luburić, tu su kolege novinari da pojasne da nije tako, i da je reč o ozbiljno poremećenom individualcu, kojeg je nesrećna sudbina načinila takvim kakav je bio.

I Višnja, ćerka Ante Pavelića, rekla je da je Luburić "bio luđak, umno bolestan čovjek, da ga se uopće nije moglo kontrolirati".

Eto, i ćerka Ante Pavelića kad kaže, onda mora da je tako, zar ne?

Ali kolege Hrvati nastavljaju dalje:

"Dio povjesničara danas pokušava objasniti da je Luburić takav postao jer mu je, navodno, kad je imao samo 10 godina, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca."

Pa etooo... Mica, očigledno je divljaštvo žandara (čitaj Srba) isprovociralo ovog dječarca u pupu mladosti da kasnije, verovatno slučajno, sa divljačkim uživanjem ubija srpsku decu.

No, ni tu kolege Hrvati ne staju:

"Vlasti su ga uhitile zbog nekakve pronevjere i osudile na pet godina zatvora. A kad je 1936. pušten, praktično je umirao od gladi na ulici."

Kapirate? Čovek je UMIRAO OD GLADI NA ULICI! Znači, prirodno da mu je nešto "kvrcnulo" u mozgu, ubijao je decu sasvim NEIDEOLOŠKI, tako glasi HIGSOVA MREŽA ovog teksta.

E ali tu nije kraj.

Sledeći koji se "meko rehabilituje" je Ljubo Miloš, isto jedan od najgorih ustaških zločinaca.

I tu se odmah kreće. Uz mali uvod, da su ustaški zločini "sa sobom nosili užasan pečat najgorih psihopatoloških devijacija".

Još jednom, ovde je skrivena agenda: ustaški zločini nemaju veze sa ideologijom, nego su proizvod psihopatologije POJEDINACA!

Sramotno, a providno. Providno, a sramotno!

Onda ide relatizacija Miloša:

"Rat ga je zatekao kad je imao samo 22 godine i Luburić ga je od prvih dana uzeo kao svoju desnu ruku."

Samo što nisu napisali "bio je mlad, neiskusan i zaveden".

Dalje, i kod Miloša je bilo u pitanju kliničko ludilo, što se i eksplicitno tvrdi u ovom bezobraznom tekstu:

"Mnogi su svjedočili da su ga hvatali pravi napadaji ludila, pa bi primjerice zajahao konja, galopirao logorom i pucao po logorašima."

Miloš je početkom 1945. uspeo da pobegne partizanskom bajonetu, preko Austrije, uz pomoć Katoličke crkve.

Ili, kao što bi rekle hrvatske kolege: "uspio je pobjeći pred partizanima preko Austrije, očito uz pomoć manjeg dijela klera, koji je, za razliku od nadbiskupa Alojzija Stepinca, također bio ekstremističkih nacionalističkih nazora."

Stepinac-GOOD, Katolička crkva-GOOD, Miloš-BAD. Jasno?"

Eto, dragi Srbi, Hrvati i ostali, kako izgleda kad se mozak ispira na ruke.

Bonus video:

(Espreso)