HRVATSKI POMORAC PREMINUO OMAH NAKON SILASKA SA BRODA: Jezivo, molio hrvatsku državu da ih NE MUČE!

Nakon što je preklinjao Atlantsku plovidbu i hrvatsku državu da mornarima broda 'Zagreb', zarobljenima zbog pandemije na moru, omogući odlazak kući, u Varaždinu je, niti jedan dan nakon silaska s broda, iznenada umro Nikola Jaklin.

Nikola, koji je na brodu bio kuvar, preko Jutarnjeg lista je alarmirao javnost o nepodnošljivoj situaciji na brodu. Na Zagrebu je plovilo 16 hrvatskih mornara, devet su meseci bili na brodu, od čega 200 dana bez silaska na kopno.

Incidenti su bili sve češći, zapovednik broda, kapetan Leon Bjelokosić, upozoravao je Atlantsku plovidbu o hitnosti iskrcaja, a kuvar se obratio javnosti.

- Molim pomozite, želim doma. Osjećam se kao rob - zavapio je Nikola Jaklin 31. kolovoza u Jutarnjem listu.

Ni mesec dana kasnije, 16. septembra, Nikola i posada sleteli su na zagrebački aerodrom. Iscrpljen, ali sretan, Nikola je zahvalio Jutarnjem.

- Beskrajno vam hvala. Da Jutarnji nije pisao o našoj agoniji i danas bismo bili negdje na moru. Iako je kapetan upozoravao na lošu atmosferu na brodu, i tražio da se brod preusmjeri, nitko ga nije slušao. No nakon priče u Jutarnjem, stvari su se pokrenule - rekao nam je dok je u hotelu u Velikoj Gorici čekao jutro da krene za Varaždin.

Smejao se kako su ih na letu zamotali u 'neke raznobojne, svemirske kostime ratnih boja, s maskama na licu, vizirima i kapuljačama preko toga'. Nije mogao spavati pa je već u četiri sata krenuo put Autobusnog kolodvora i seo na prvi autobus.

Pri silasku s broda i kasnije, po dolasku u Varaždin, nosio je majicu s natpisom 'Karma is the bitch', svoju ironičnu poruku bivšem poslodavcu i svetu.

Živeo je i radio na brodovima od 2004. godine, ali nakon ovog iskustva na brod više nije nameravao.

- Što očekujem doma? Hmmm, novu borbu. Trebam se priviknuti na novi način života. Buđenje ujutro, pa pola sata put do posla, odraditi svoje i doma. Ukratko, da, novu borbu. Okrenuti novi list, stranicu i krenuti u to - govorio je o budućnosti Nikola.

Zadnji smo se put čuli 16. rujna.

- Moramo, molim vas, na kavu. Da se upoznamo. Presretan sam. Doma sam - rekao je tada.

U petak se čuo s prijateljima. Za subotu je za njih pripremao srnetinu. Želeo je s momcima da proslavi povratak...

Oproštajno pismo najbolje prijateljice

U životu postoje rijetki ljudi koje nazivamo svojim anđelima. Žalosno je kad taj, jedan od rijetkih anđela, napusti ovo mjesto.

Za mene si bio najljepši anđeo s manama, za kojega bih bila spremna učiniti sve, kao i ti za mene. Prijatelju nesebični, požrtvovni, volio si život, izazove, tvoje je srce bilo ogromno, puno empatije.

Javio si mi se jutros u snovima da si u redu da si kupio s tatom radionicu. Uvijek si volio drvo i igrati se s njime i znala sam da si to ti, ne običan san. Hvala na ručku prekjučer. Naše hrenovke. Jesmo se slatko nasmijali. Dragi moj znam da si mi dobro, želim vjerovat u to. Falit ćeš mi mnogo na ovom ludom svijetu. Hvala ti još jednom na svemu, da si ispunio sedam godina mog života. Falit ćeš mi jako, ali kroz molitve bit ću s tobom.

Silvija M.

Bonus video:

(Espreso.co.rs)