BESEDU MOSTARSKOG PAROHA VERNICI ĆE PAMTITI: Ne dozvolite da nas DELE, izvucimo pouku iz ZLOG VREMENA (VIDEO)

U Baru, drevnome gradu na crnogorskoj obali, u kojem vekovima složno živi stanovništvo različitih veroispovesti i narodnosti, pravoslavni, rimokatolici i muslimani i u kojem dobrosusedski odnosi nikada nisu narušeni, svakog četvrtka i nedelje organizuju se litije gradskim ulicama na kojima desetine hiljada pravoslavnih vernika od Vlade Crne Gore traži povlačenje Zakona o slobodi veroispovesti kojeg smatraju diskriminatornim i uvodom u otimanje imovine Mitropolije crnogorsko-primorske od strane aktuelne crnogorske vlasti, piše portal "Preokret".

U litijama se pravoslavnim vernicima pridružuju i mnogi građani drugih veroispovesti. Ovoga četvrtka, litiju gradskim ulicama predvodio je mostarski paroh, protojerej Radivoje Krulj koji je tom prilikom izrekao dirljivu propoved o potrebi praštanja i pomirenja u celom regionu koju donosimo u celosti.

- Draga braćo i sestre, dragi Barani, koji ste so i svjetlost ovog divnoga i drevnoga grada, koji se još u srednjem vijeku, u doba Vojisavljevića i Nemanjića, pa i u doba Osmanskog carstva i doba vladavine našega gospodara, kralja Nikole, uvijek dičio komšijskim odnosima punim ljubavi između ljudi različitih narodnosti i vjeroispovijesti. Braćo i sestre, ja Vam dolazim iz jednoga takvog sličnog grada.

Iz Mostara, grada pjesnika Alekse Šantića, čija se svetosavska i vidovdanska etika nikada nije srozala u mržnju, nego je uvijek grlila drugoga i drugačijega i poručivala mu da ostane tu s nama i mi s njim. Dolazim Vam iz, još uvijek ranjenog Mostara, gdje naša mala povratnička zajednica obnavlja Hram Svete Trojice, a čiji su priložnici građani Mostara svih vjeroispovijesti i etničkih grupa.

Ne dozvolimo da nas dijele na Crnogorce i Srbe, na Bošnjake i Albance, na pravoslavce, katolike, muslimane… i da te različitosti budu naše proklestvo. One jesu i treba da budu naša budućnost i naše bogastvo.

Mi smo braćo i sestre prije neki dan ulicama našega divnoga Mostara održali litiju vama u znak podrške. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata prošla je krstonosna litija ulicama našega grada bez i jednog incidenta, bez i jedne ružne riječi. Ljudi su nam čak mahali, rukovali se.

Meni je srce puno braćo i sestre što vam iz jednog takvog Mostara večeras prenosim poruku mira i ljubavi, ovom našem, po svemu bratskom gradu. I tako bih volio da mogu pružiti ruke i sve vas zagrliti i sjediniti u jednu ljudsku litiju, jedan zajednički ljudski hod pomirene braće.

Dolazim Vam iz, još uvijek ranjenog Mostara, gdje naša mala povratnička zajednica obnavlja Hram Svete Trojice, a čiji su priložnici građani Mostara svih vjeroispovijesti i etničkih grupa.

Ali isto tako s ovoga bitnoga mjesta, u ovom trenutku kada od nepravde branimo ono što su naši preci vijekovima, Boga radi dizali, moramo Vama braćo naša poslati i jednu važnu poruku.

Istu onu poruku, koja me je neobično dirnula i obradovala, a poslao je naš brat, bosanski i hercegovački i hercegnovski imam Husein efendija Hodžić, koji se, odvažno i plemenito, kako priliči našim vjerama, stavio u zaštitu ugroženog brata.

Ne mogu da Vam opišem radost koju sam tom prilikom osjetio, ali i tugu braćo i sestre. Tugu zbog svakog onoga momenta u istoriji kroz koju smo, u zlim vremenima, propuštali da kao braća jedni druge štitimo i zaštitimo od zlih ljudi među nama, od onih koji su kaljali besmrtne vrijednosti Hristove u koje ovaj narod vjeruje.

Mi smo braćo i sestre prije neki dan ulicama našega divnoga Mostara održali litiju vama u znak podrške. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata prošla je krstonosna litija ulicama našega grada bez i jednog incidenta, bez i jedne ružne riječi. Ljudi su nam čak mahali, rukovali se.

Našem narodu u Hercegovini su učinjena brojna zla, naši hramovi stari stotinama godina su rušeni i skrnavljeni, ali, vidite vladika Grigorije je na otvorenju Crkve posvećene mučenicima prebilovačkim rekao istorijsku rečenicu: „Oni Vas mole da oprostite!“ Nažalost i sve džamije i većina katoličkih crkava su srušene od nekih zlih ljudi koji su se predstavljali i u naše ime. Čak su se nazivali hrišćanima, ali to nisu bili.

Zato braćo i sestre, oprostite na svemu ružnome što se ikada dogodilo među nama i zajedno bratski izvucimo pouku iz tog zlog vremena. Ne dozvolimo da nas dijele na Crnogorce i Srbe, na Bošnjake i Albance, na pravoslavce, katolike, muslimane… i da te različitosti budu naše proklestvo. One jesu i treba da budu naša budućnost i naše bogastvo.

Ja, braćo i sestre nisam tako dobar govornik, pa moram, parafrazirati našeg divnog oca Gojka Perovića i reći Vam: „Nema nama molitve bez Vas, a ni nama ni Crne Gore, ni Srbije, ni Bosne i Hercegovine, a ni Republike Srpske bez vas.“ Zato želim da iz ovih bogomdanih litija niko ne bude poražen, da Bog da da litije preobrate i one koji su digli ruke za ovaj bezbožni zakon i da svi budemo pobjednici.

Ima jedna, braćo i sestre, prelijepa naša molitva upućena Presvetoj Bogorodici koja kaže: „Ti si milost i čistota, ti si radost i dobrota, jer si puna blagodati o Bogomati!“ Braćo i sestre ako vjerujemo da je Bog kroz Presvetu Bogorodicu postao čovjek, Bog naš koji nas je učio da ništa od vjere nemamo ako nismo učinili onom najmanjem, najmanjem kakav je i on sam postao, uzalud nam sva vjera i borba naša. Imajte to na umu uvijek, jer stihovi našeg brata Alekse, tako duboko i slikovito to potvrđuju: „Što da nas vjere u zlu mrznju gone Kad naša srca jednom vatrom biju? Kad naše majke pokraj čeda bdiju Zar jednu pjesmu ne pjevaju one?“

Ja bih na ovo Aleksino „vjere“ dodao riječi: naše različitosti.

Ja, braćo i sestre nisam tako dobar govornik, pa moram, parafrazirati našeg divnog oca Gojka Perovića i reći Vam: „Nema nama molitve bez Vas, a ni nama ni Crne Gore, ni Srbije, ni Bosne i Hercegovine, a ni Republike Srpske bez vas.“

Drage sestre i braćo, kada smo hodali našim Mostarom stajući uz vas i naše svetinje, onda nismo stali samo za svetinje u materijalnom smislu kako nam se prebacuje, nego za ono što ih čini svetinjama, a to je poruka saosjećanja i ljubavi prema svakoj dušu, pa ma kako joj bilo ime i na koji način se Bogu molila ili se uopšte ne molila. Samo u to ime naša djeca su u Mostaru na litiji deklamovala onu drugu hrabru i odvažnu pjesmu Šantićevu, koja ima smisla samo ako se zajedno odupiremo svakom obliku tiranije, nepravde i diktature:

„Mi znamo sudbu i sve što nas čeka, No strah nam neće zalediti grudi! Volovi jaram trpe, a ne ljudi, — Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka, Nju neće nigde ustaviti niko! Narod je ovi umirati svikô — u svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka, I silni, ko planinska rijeka, Svi ćemo poći preko oštra kamâ!

Sve tako dalje, tamo, do Golgote, I kad nam muške uzmete živote, Grobovi naši boriće se s vama!

Bog vas blagoslovio i svako dobro darovao!

Ne damo svetinje!

Bonus video:

(Espreso.co.rs/Preokret.info)