"NISAM HRVATICA": Ovo je prava istina o POREKLU VEDRANE RUDAN

Vedrana Rudan rođena je u Opatiji, Jugoslavija 1949, završila Učiteljsku školu u Rijeci, diplomirala hrvatski i njemački jezik. Radila je kao učiteljica, turistički vodič, spisateljica u nekoliko hrvatskih listova (Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, Novi list, Jutarnji list) i kao novinarka državnog radija.

Zbog kritike predsednika Franje Tuđmana 1991. godine dobila je otkaz na Radio Rijeci. Nakon što je njen muž otpušten sa posla, otvorili su agenciju za nekretnine. Iako je pravosnažna sudska presuda bila u njenu korist, bila je sprečena da se vrati na posao Pisala je za Nacional, najveće hrvatske novine, do 2011. godine.

Od 2010-15, pisala je o svakodnevnim temama na svom veoma čitanom blogu pod nazivom „Kako umrijeti bez stresa“ („Kako umrijeti bez stresa“). Svoj blog je prestala da piše 21. avgusta 2015. godine jer „sve o čemu pišemo je mržnja. Ne znam više gde smo, da li smo 2015, 1991. ili 1941. Još uvek traje aktivna potraga na Srbe u potpunosti u borbi za pravo hrvatskog naroda. Pravo za šta? Glad, beda, krediti?" Njen poslednji post "Odustajem" pročitan je oko 50.000 puta.

2017. godine potpisala je Deklaraciju o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

Nakon što je ostala bez novinarskog posla, Rudan je počela da piše beletristiku. Njen prvi roman, Uho, grlo, nož, izašao je 2002. Monolog bez zapleta ogorčene i nesrećno udate žene Tonke Babić, bio je dobro prihvaćen zbog feminističke teme i oštrog, besnog glasa. Njena druga knjiga, Ljubav na poslednji pogled (2003), bila je snažna tužba protiv zlostavljanja u braku, napisana iz sopstvenog iskustva prvog braka. Rudan je objasnila da je to napisala kao katarzu, i da ohrabri druge žene u istom položaju, ali je dodala da se trauma koju je doživela zlostavljana žena teško može izlečiti jednom knjigom.

Rudanova sledeća knjiga, Kad je žena kurva, kad je muškarac peder (2008), bila je kompilacija kolumni prvobitno objavljenih u nedeljniku Nacional. U njima je nastavila da se bavi pitanjima kao što su nasilje nad ženama, mačizam, nametnuti obrasci ponašanja u tradicionalnom društvu, politička korupcija i siromaštvo. Knjiga je 2014. godine adaptirana za scenu kao Kurva, u režiji Zijaha Sokolovića, koja je hvaljena kao mešavina šokantnih, srećnih, tragičnih, bizarnih i realističnih tonova i koja je odnela Rudanov osebujni glas.

U svojoj knjizi Dabogda te majka rodila iz 2010. skrenula je pažnju na napet odnos između majki i ćerki. Još jednom, ova knjiga je zasnovana na njenom sopstvenom iskustvu. Ona i njena majka nisu uvek bile tako bliske kao što su možda bile; osećala je krivicu i muku kada joj je umrla majka i svakodnevno je osećala da je njena majka još uvek posmatra i osuđuje i smatra da je neželjna.

Rudan je udata za Ljubišu Drageljevića, advokata, živi u Rijeci. Iz prvog braka ima sina Slavena i ćerku Asju.

Rudan je ispričala bračno zlostavljanje svog prvog muža tokom četrnaest godina braka. Svoju vezu sa Drageljevićem započela je još u braku.

U jednoj knjizi, Vedrana je posebnu pažnju privukla naslovom "Nisam Hrvatica", a mi vam prenosimo samo delić.

"Voljela bih da negdje postoji knjižica, pedesetak stranica, mali smo narod, u kojoj bi pisalo tko su hrvati. Za sve one koji žive u ovoj zemlji a ništa ne znaju o hrvatima. Hrvati su bića koja su se u svojoj povijesti uvijek najugodnije osjećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj, američkoj a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslavenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali \”svoj na svome\”.

Ipak, kad bacim oko na povijest svoga naroda koje se ogromna većina građana ove zemlje ne stidi poželim svojoj unuci poslati poruku.

Mala, tvoja nona NIJE HRVATICA. I time se ponosi"

(Espreso/Agencije)