DA LI ZNATE KOJIM JEZIKOM JE GOVORIO ISUS HRIST? Ovo sve detaljno objašnjava

Aramejski jezik pripada semitskoj porodici jezika u okviru šire afroazijske porodice. Početkom I milenijuma pre Hrista postao je lingva franka (kao danas engleski) Novoasirskog carstva, zatim Novovavilonskog, zatim Prvog persijskog carstva, zatim Partijskog, i konačno Sasanidskog carstva koje se ugasilo u VI posle Hrista.

Hiljadu i po godina bio je jezik administracije i religije na prostoru od Sinajskog poluostrva do Indije te od Kavkaza do Ormuskog tesnaca. Uticaj koji je imao bio je ogroman: čak je i njegov alfabet, koji se razvio iz feničanskog ali oko VIII veka p.n.e. postao poseban, imao neviđeni uticaj na Bliskom istoku budući da su se iz njega razvila hebrejska, sirijska i arapska pisma.

Govorili su ga svi živi, bez obzira na to koji im je jezik bio maternji, a često je upravo taj maternji nestajao a zamenjivao ga je aramejski. Upravo se to desilo i hebrejskom jeziku koji je već sredinom I milenijuma tokom Vavilonskog ropstva počeo da ispada iz upotrebe, da bi do prelaza iz stare u novu eru, dakle, oko vremena rođenja Isusa Hrista, jedini dodir Jevrejina sa svojim hebrejskim jezikom bio liturgijski: van hrama, na ulici, kod kuće, na pijaci, njivi, u bračnom krevetu, govorio se samo aramejski.

Upravo je zbog toga aramejski jezik onaj jezik kojim se služio Isus Hrist u običnim razgovorima sa svojom porodicom, u propovedima svojim sledbenicima, pa čak i razgovoru sa Bogom tokom Raspeća.

Bog. Na aramejskom se kaže "Elah". Ako vam to zvuči kao "Alah", ne grešite, pošto su arapski i aramejski, kao i hebrejski, srodni jezici koji su se razvili iz jednog protosemitskog. "Elah" je dakle "Bog"; "Elahi" je sa druge strane "moj Bože" pošto sufiks "i" znači "moj". Verovatno je da se raspeti Hrist upravo na aramejskom jeziku obratio Bogu Ocu rečima koja je jevanđelista Marko zapisao kao "Eloi Eloi lama sabahtani" a Matej kao "Eli Eli lama sabahtani" (Bože moj, zašto si me ostavio). Zapravo, Hrist je tom prilikom citirao Psalm 22 napisan na hebrejskom, ali se na hebrejskom izgovara "azabtani" a ne "sabahtani" pa je moguće da jevanđelisti nisu savršeno vladali hebrejskim i da su ono što je Hrist rekao pomešali sa hebrejskom izrekom.

Sa druge strane, nema nikakve sumnje da u samim jevanđeljima - koja su napisala na grčkom jeziku koji je u Rimskom carstvu bio lingva franka filozofije, umetnosti i trgovine (rimski istok je bio na zapadnoj ivici aramejske jezičke teritorije) - može da se nađe gomila aramejskih reči koje Isus koristi a koja jevanđelisti pišu u originalnoj aramejskoj formi pa potom prevode na grčki. Jedna od njih je "Aba". Na aramejskom, to znači "Otac", ali mnogi dobri poznavaoci ovog jezika tvrde da je "tata" mnogo bliži prevod, što daje notu intimnosti i bliskosti koja nije sadržana u strogom "ocu".

Petar je grčka reč za "stenu", ali je i to tek grčki prevod njegovog aramejskog nadimka Kefa. Marta je na aramejskom "gospođa", Toma je "blizanac", Magdalena je "kula". "Bar" je na aramejskom "sin" i može se naći u "Barabi" (Grci su ovo ime, koje znači "sin oca", budući da nemaju slovo za glas "b", izgovarali Varava), Barnabi ("sin ohrabrenja") i Bartolomeju (Grci su to opet prebacili u Vartolomej, a mi tako preuzeli od njih; znači "sin Tolomeja"). Isus takođe oko 8o puta u Novom zavetu sebe naziva "Sinom Čovečjim" što se na aramejskom kaže "Barnaša" i znači "sin čovečanstva, ljudsko biće". Zapravo je u pitanju fraza koja se može naći u Starom zavetu a koja se odnosi na kosmički prapostojećeg Mesiju koji donosi sa sobom Carstvo Božije.

Sveti Pavle zatvara Prvu poslanicu Korinćanima rečima: "Maran ata", što na aramejskom znači "Gospod dolazi" ili "Gospode, dođi". Stavljena u kontekst, Pavle je koristi u pasusu: "Ako neko ne ljubi Gospoda Isusa Hrista, neka je anatema. Maran ata".

Nakon arabljanskih osvajanja, aramejski je postepeno zamenjen arapskim kao opšti jezik Bliskog istoka, ali i danas postoje ljudi koji govore aramejskim. U pitanju su sirijski hrišćani i Jevreji: sirijski jezik zapravo je glavni dijalekt aramejskog. On je liturgijski jezik u Asirskoj crkvi Istoka, kao i u mnogim drugim drevnoistočnim crkvama koje nisu pravoslavne (jer ne priznaju svih sedam vaseljenskih sabora) a neke među njima su i u uniji sa Rimom.

(Espreso)