DA LI ĆE USPETI? Naučnici vraćaju u život izumrle vrste (FOTO)

Problem je jedino u tome što su sve ove životinje izumrle, ali zamislite da nisu.

Tehnologija za sada još nije dovoljno razvijena da bi vraćanje izumrlih vrsta bilo moguće, ali je takva mogućnost ozbiljno shvaćena. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN), koja dodeljuje vrstama zaštićeni status, sigurna je da će tehnologija napredovati do tačke kada će oživljavanje izumrlih vrsta biti moguće.

OK, znate da Espreso ima aplikaciju. Niste znali da je od danas još bolja!

Organizacija je sastavila tim stručnjaka, koji je prošle godine objavio nacrt dokumenta sa smernicama koje se odnose na oživljavanje izumrlih vrsta.

Aksel Merenšlager, stručnjak za očuvanje vrsta iz Zoološkog vrta u Kalgariju (Kanada) i Fil Sedon sa Univerziteta u Otagu (Novi Zeland) učestvovali su u izradi tih smernica. Obojica su stručnjaci za vraćanje ugroženih vrsta u njihova prirodna staništa (reintrodukcija).

Cilj, kažu, nije samo da se ožive određene vrste kao atraktivne jedinke koje će biti prikazane u zoološkim vrtovima, već proces treba posmatrati na isti način kao i vraćanje živih ugroženih vrsta u njihova prirodna staništa: stvaranje genetski raznovrsne populacije sposobne da opstane u divljini.

- Na osnovu reintrodukcije postojećih vrsta na područja gde ih neko vreme nije bilo znamo da to može imati raznovrsne neželjene posledice - bjašnja Sedon.

Svaka vrsta, koja čini komponentu u ekosistemu, ima određenu ulogu. Životinje koje pasu, na primer, drže vegetaciju pod kontrolom, dok najveći predatori održavaju pod kontrolom populaciju divljači.

Sedon kaže da su neke vrste manje neophodne od drugih. “Oživljavanje izumrlih vrsta moglo bi da bude pokušaj da vratimo nešto kako bismo popunili šupljinu u ekosistemu”, objašnjava on.

Programi za reintrodukciju širom sveta obično slede smernice IUCN kako bi odlučili sa kojim vrstama treba raditi i gde ih treba naseliti. Merenšlager i Sedon su smatrali da bi isti model mogli da primene kako bi izabrali pogodne kandidate za oživljavanje.

Zato su 2014. sastavili test od deset pitanja koja se odnose na potencijalne kandidate - od toga zašto su izumrli, preko neophodnog prostora za život do uticaja i potencijalnih opasnosti od reintrodukcije.

Na primer: da li znamo zašto je vrsta izumrla i možemo li da se uhvatimo u koštac sa sadašnjim i budućim uzrocima izumiranja? Ako ne znamo zašto je izumrla, onda gotovo sasvim sigurno nećemo moći da je zaštitimo od izumiranja nakon što je budemo oživeli.

Ili: Postoji li odgovarajuće stanište za vrstu koju želimo da oživimo i da li će ono biti na raspolaganju i u budućnosti? Da bi odgovorili na ova pitanja stručnjaci za očuvanje vrsta moraju da znaju sve o klimatskim uslovima, fizičkom prostoru i potrebama kandidata kada je u pitanju ishrana.

Najzad, mogu li se predvideti i kontrolisati posledice i mogući rizici? Vraćene vrste mogle bi da potisnu sadašnje stanovnike u ekosistemu, ili da prošire bolesti koje bi inficirale stoku i ljude. Ukoliko bi se bilo koji od tih scenarija ostvario, kako bismo mogli da rešimo problem?

Pre nego što se donese odluka o vraćanju u život bilo koje izumrle vrste, ona mora da položi ovaj dugačak test.